Bilo je divno vidjeti ih ponovno na okupu. Dječačkih osmijeha i još uvijek razigrani kao i te 2004. godine, kada su pokorili rukometni svijet. Jedna večera i jedna noć bili su premalo da bi se prepričale stare priče i prošlo kroz tih 16 dana Atene, koji su hrvatski rukomet još jedanput odvele na Olimp .
Došli su gotovo svi. Nije im bilo teško u ovo toplo ljetno vrijeme, kada su ceste pune ko šipak, sjesti u automobil i potegnuti 500-tinjak kilometara od Metkovića, Pule, Rijeke, Splita, da bi vidjeli jedan drugoga, razgovarali, još jedanput barem na nekoliko sati proživjeli Atenu, dok se tamo negdje u pozadini vrtjela slika velikog finala s Njemačkom. Došli su da se prisjete veličanstvenih trenutaka, ne samo hrvatskog rukometa, nego i hrvatskog sporta uopće. Od Mirze i Šole koji je ostavio svoje Kineze, do Pere i Kine koji je igrom slučaja također vezan uz Kineze, ali ne rukometne već graditeljske na Pelješkom mostu. Izostali su samo rijetki koje su spriječile već ranije planirane obveze.
Uvodna svečanost je bila kratka. Pozdravne riječi dva predsjednika HRS-a, sadašnjeg Tomislava Grahovca i onoga iz vremena Atene Željka Kavrana. Naravno da je svoja sjećanja morao podijeliti tadašnji, ali i današnji izbornik Lino Červar. I za kraj sve je svojim govorom obradovao neumorni Antun Vrdoljak, koji je imao tu čast da hrvatskim rukometašima dodijeli zlatne medalje i u Atlanti i u Ateni.
Tomislav Grahovac, predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza
“Lijepo vas je vidjeti ponovno na okupu. Mnogi od vas izgledaju tako da bi još mogli igrati. I to je sjajno. Napravili ste veličanstven uspjeh i ovo je najmanje što je HRS mogao napraviti da vam se oduži. Biti olimpijski pobjednik na način kako ste vi to napravili zbilja je podvig.”
Željko Kavran, predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza od 1995-2008. godine:
„Imao sam sreću da budem na čelu Saveza u oba slučaja kada je osvojena zlatna olimpijska medalja. To je rijetka čast. Nedavno sam imao jedno predavanje u Čakovcu na Veleučilištu i govorio sam djeci o vašem uspjehu. I shvatio u jednom trenutku da oni gotovo ne znaju tko ste vi. A to je tragedija. O tome bi trebalo čiti u školi. Jer narod koji zaboravlja svoje velikane, zaboravlja svoju povijest.”
Lino Červar, izbornik zlatne generacije u Ateni 2004.:
„U godinu i šest mjeseci od posljednjeg mjesta na Europskom prvenstvu do naslova svjetskog prvaka i olimpijskog pobjednika. To ste napravili vi. A to mogu samo rijetki. I zato ste ušli u Guinnessovu knjigu rekorda. Osvojiti olimpijsko zlato u Ateni, gradu i državi Grčkoj koja je kolijevka modernih olimpijskih igara, to mogu samo najveći. Pobjednici. A to ste bili vi. Zato jer ste vjerovali u to. Jer ste se žrtvovali do krajnjih granica. A to je odlika samo najboljih. A vi to jeste.”
Za vrijeme večere, dok su negdje u pozadini odjekivali uzvici gledatelja i komentatora, a na ekranu emitiralo veliko finale s Njemačkom, kratka je bila zagrebačka noć da bi se prisjetili svih dragih trenutaka iz Atene. Možda je tako i bolje. Treba nešto ostaviti i za sljedeću obljetnicu, i druženje, mnogi će s pravom reći najveće i najbolje hrvatske rukometne reprezentacije svih vremena.
