Ivano Balić

Motivira li Vas kada Vam protivnik nešto uvredljivo dobaci? – Kad mi je Nikolić iz Srbije na Euru s tribina dobacio “Ajde, debeli”, u zadnjih deset minuta sam dobio Islanđane, ha, ha. Gubite jedan razlike, ide normalan napad i odjednom Vi bacite Peri Metličiću loptu za cepelin. Je li to stvar dogovora? – Na prošlom Svjetskom prvenstvu nismo se dogovorili niti za jedan cepelin, a izveli smo ih preko 30. Jedan od nas krene, pa po pokretima tijela vidiš što namjerava. Dogovaramo se samo ako je u pitanju dupli cepelin. Tko najbolje osjeća što namjeravate napraviti? – U reprezentaciji se odlično razumijemo, a u klubu je bilo problema. Prvu godinu sam bio smiješan, parilo je da ne znam igrati, ali smo se poslije ipak uigrali. Improvizacija i maštovitost je naša velika prednost. Primjenjuje li Lino Červar i šablone? – Imamo ih, ali se to ne primijeti. Koristimo 5-6 šablona, a malo i improviziramo. Jeste li u reprezentaciji razmišljali da Dominikovića stavite u napad, pošto zaista ima strašan učinak? Sve što opali – zabije. – Ha, ha! S vremenom se tako iskristaliziralo da igra samo obranu, pa trener to ne želi mijenjati. Da možete, koje biste rukometno pravilo promijenili? – Uveo bih košarkaške izmjene, nakon prekida i uz najavu. Onda više ne bi bilo ovih “drvosječa” koji igraju samo obranu. Već se 50 godina igra ovako. Kada igrate za reprezentaciju, osjeća li se posebni naboj? – Normalno je da osjećamo ponos, pogotovo zato što se borimo za medalje. Najponosniji smo kada se izvodi himna, svi polude i jedva čekaju utakmicu. Ne može se to usporediti s igranjem za klub. Ima i tu emocija, ali to nije to. Koliko su španjolski i hrvatski novinari stručni što se tiče pisanja o rukometu? – Španjolci nemaju pojma! Rukomet je mali sport i mali je broj ljudi koji su ga igrali, pa su postali novinari. U nas su neki novinari upućeni, a neki nisu. Koja Vam je bila najneugodnija situacija s navijačima? – Bilo je svega. Ljudi te “uhvate” kad si dobre volje, ali i kad želiš imati svoj mir. Onda počne “pa zašto si takav, zašto ne želiš razgovarati”… Za tebe navijam, a ti tako. Neki čak i žicaju pare. Drugi pak samo žele stisnuti mi ruku i zahvaliti, kazati “bravo”. Ne mogu opisati kako se tada oko srca ugodno osjećam. Hoćete li se jednog dana vratiti igrati u Hrvatsku? – Imam još šest-sedam sezona ispred sebe i tri godine ugovora s klubom, tako da još ne razmišljam o tome. Komuniciram sa zagrebačkim Croatia osiguranjem, ali me nisu zvali da se vratim. Nabrijani ste na titulu europskih prvaka koja vam nedostaje. Biste li olimpijsko zlato mijenjali za europsko? – Nema šanse. Otišli ste ranije s ovogodišnjeg svjetskog prvenstva u Njemačkoj, niste pokupili nagradu za najboljeg igrača? – Vratio sam se sa suigračima u Hrvatsku. S kim sam došao, s tim sam se i vratio. Kada ćete kupiti jahtu? – Za takvu investiciju se ipak bavim krivim sportom! Što ste napravili s prvih 100 tisuća eura koje ste zaradili? – Nikada nisam imao toliko novca na hrpi. A koliko ste imali? – Nemam pojma. Prvo što sam sebi kupio bio je stan, ali i on je na kredit. Dino je opravdao očekivanja Statistika kaže da je u Splitu u posljednje tri godine najčešće ime za muške dijete Ivano. Zašto ste sinu dali ime Dino? – Zato što je svaki Dino kojeg poznajem pravi baraba, mogu reći da je moj sin u potpunosti opravdao sva očekivanja. Kada si rođen? – Na ludi dan, 1. travnja. I tata je opravdao očekivanja ha, ha. Zaspao, pa dobio 4 Koji Vam je dres hrvatske reprezentacije draže odjenuti, bijeli ili možda onaj plavi? – Crveni! Kako Vas je dopao baš broj četiri na dresu? Jeste li ga sami izabrali ili…? – Hm… Svojevremeno, u kadetskoj reprezentaciji Hrvatske, dresovi su se dijelili nakon dnevnog odmora, a Vedran Zrnić i ja smo bili zaspali. Kada smo se, kasnije od svih, probudili ostali su samo dresovi s brojevima sedam i četiri. Nitko ih nije htio. Zrnić je tada odabrao sedmicu, a meni je preostala četvorka. Da me nije ona dopala, vjerojatno bih uzeo broj tri, zato u mom sadašnjem klubu Portland San Antoniju i nosim broj 34. Šišam se gdje stignem Tko Vas šiša i što Vas je navelo da puštate kosu? Ima li to kakve veze sa Staffanom Olssonom? – Odem u kamp njemačke reprezentacije ha, ha! Šišam se gdje stignem, uglavnom samo malo skratim kosu. Ništa, puklo me bez veze da pustim kosu. Nema veze s Olssonom. Sine, ne idi u dvoranu Hoćeš li i sina upisati na rukomet? – Neću, odgovarat ću ga od toga. Teško je igrati, prima se puno udaraca. Mislim da je bolje da se bavi nekim drugim sportom. Curling? – Ha, ha. Igrat će ono što sam izabere. Nitko kao Bob Rock Lovite li ribu? – Najviše na peškariji! Što biste ponijeli na pusti otok? – Suncobran i kremu za sunčanje. Kažu da ste rukometni izvanzemaljac? Postoje li izvanzemaljci? – Mislim da ima netko gore i da nas promatra. Stripovi? – Ne čitam ih u posljednje vrijeme, ali najviše sam volio Alana Forda. Najdraži lik mi je bio Bob Rock. Balić u bronci Iva Sesartić: “Prve sam rukometne korake napravila u Zagrebu, živjela sam odmah ispod Kutije šibica. Zbog ogromne sam ozlijede napustila sport i nisam gledala rukomet gotovo 20 godina. Sve dok mi suprug nije rekao “Pogledaj ovog malog”! Poslušala sam ga. I imala što vidjeti. Ivano je igrao fenomenalno. Otkrila sam tada što sam sve propustila zadnjih 20 godina. Zahvaljujući Ivanovim fenomenalnim igrama opet sam počela gledati rukomet. Bi li želio doći u moj atelier?” “Naravno“, odgovorio je Ivano. Misterij bodljikave žice Koliko imate tetovaža i što one znače? – Imam ih pet, dvije su na nogama, jedna je horoskopski znak ovna, a druga je olimpijska medalja. Na rukama je djetelina te ime mog sina Dina na glagoljici. Bodljikava žica na lijevoj ruci je ostala tajna.