Tko kaže da smo mali

Velika pobjeda naših nogometaša nad Englezima jako je odjeknula u svijetu i to ne samo u sportskim medijima, već i puno šire. U Hrvatski nogometni savez za samo nekoliko sati stiglo je preko 1500 brzojava, čestitki, a i zahvalnica, naravno od Rusa, kojima smo pomogli da se izvuku iz skoro nemoguće situacije i plasiraju se na EP. Gotovo da nema medija koji ne spominje utakmicu na Wembleyu i ne veliča ogroman uspjeh možda zemljopisno male, ali, sportski gledano, velike sportske nacije. Rusi nude mercedese, uče hrvatsku himnu, svi se spremaju kod nas na more. U Rusiji se danas može čuti samo “Spasibo Hrvatska“, a na svim svjetskim medijima “Fenomenalna Hrvatska” I zato smo se podsjetili samo najvećih uspjeha hrvatskih sportaša, koji su glas o maloj Hrvatskoj, pronijeli diljem svijeta i danas je teško naći čovjeka na zemaljskoj kugli koji nije čuo za Šukera, Dražena, Ivaniševića, Balića, Šolu, Cro copa, a o Janici da i ne govorimo. Sve je počelo još davne 1992. godine u Barceloni, kad su hrvatski košarkaši, predvođeni legendarnim Draženom Petrovićem, osvojili srebrnu olimpijsku medalju, a pridružili su im se Gorani (Ivanišević i Prpić) svojim teniskim odličjima. Već na idućim OI u Atlanti bljesnuli su hrvatski rukometaši. Iako većina Amerikanaca nikad nije niti čula za rukomet, naši dečki, predvođeni Velimirom Kljajićem, su ih toliko zaludili tim sportom tijekom olimpijskog turnira, da su u završnici napunili ogromnu dvoranu i Perkovac, Čavar, Saračević i društvo su pred više od 20 000 gledatelja osvojili prvo momčadsko olimpijsko zlato za Hrvatsku. Iste su se godine i nogometaši, na EP u Engleskoj, predstavili svijetu i iako nisu dospjeli do završnice, počelo se pričati o Šukeru, Bobanu, Prosinečkom i ostalima, a kockasti dres je odjednom postao jedan od najpoznatijih hrvatskih proizvoda. Kulminacija je bila dvije godine kasnije, kad su nogometaši, vođeni Ćirom Blaževićem, na SP u Francuskoj, osvojili brončanu medalju i od tada je svima postalo jasno kako se definitivno rodila jedna nova velika sportska sila. Kad se pojavila Janica Kostelić, nikome nije bilo jasno kako jedna mala zemlja, sa 2 brda i jednom skijaškom stazom, može stvoriti ponajbolju skijašicu svih vremena. I na kraju, kad su se, nakon male pauze, rukometaši ponovo vratili na sam svjetski vrh, osvojivši svjetsko, pa onda i još jedno olimpijsko zlato, svijet je ostao zbunjen. Prvaci svijeta danas su i vaterpolisti te Blanka Vlašić, Ivano Balić ponovno je proglašen za najboljeg rukometaša svijeta, a predsjednik svjetske rukometne federacije Hrvatsku naziva “europskim Brazilom” i svi se dive izvedbom hrvatskih rukometaša na prošlom svjetskom prvenstvu bez obzira na osvojeno 5. mjesto. Do prije samo 15-ak godina za Hrvatsku se uglavnom znalo zbog rata, Dubrovnika, Jadranskog mora, ili Vegete, a sad, odjednom, neki Metličići, Balići, Lackovići, Kostelići i Modrići, Vlašići pobjeđuju gdje stignu. Naravno da svi ti veliki sportski uspjesi vesele, prije svih same Hrvate, i danas nema niti jednog natjecanja bilo gdje u svijetu, a da nema hrvatskih navijača. Isto tako, raznorazni gospodarski ili politički forumi počinju pričom o velikim uspjesima hrvatskog sporta. I zbog svega toga, naravno da trebamo graditi dvorane i organizirati velika europska i svjetska natjecanja, jer, bolje promidžbe od sporta nema, barem za sada. Svaka čast znanstvenicima, gospodarstvenicima, ili kulturnjacima, ali, Hrvatsku i dalje uglavnom prepoznaju po kockastim dresovima, a vodeće svjetske TV i radio postaje govore o nama. I zato sa nestrpljenjem već danas jedva čekamo neki novi Wembley, Atenu, ili Atlantu. Z.V,