Francuski dnevnik Anite Gaće

12.12.2007 Došao je dan našeg odlaska iz Metz-a. Rano ujutro, nakon doručka, krenuli smo vlakom u Pariz. Sve ekipe su išle istim vlakom tako da su nas torbe skoro zatrpale. Kako smo sjele, nismo mrdale do Pariza, a sva sreća je da je put trajao samo 1 sat i 30 minuta. Vozile smo se brzinom 260 km na sat, ludnica. Hotel, u kojem smo odsjeli, svidio nam se na prvi pogled. još nam je bilo draže kad smo ušli u sobe. No hrana ista kao i u Metzu. Odmah smo znale da ćemo hranu u Francuskoj i dalje kupovati u McDonald’s-u. Hrana je stvarno grozna. Popodne smo imali lakši trening u hotelu. Kako je do dvorane gotovo 40 minuta, ne isplati se putovati 80 minuta u oba smjera da bi trenirali 50 minuta. Grad na 50 kilometara od hotela, tako da o Parizu možemo samo sanjati. Evo, prođe još jedan dan u Francuskoj. spremamo se za odlučujuću utakmicu sa Španjolskom i sve Vas lijepo pozdravljamo. 11.12.2007 Evo, dočekale smo još jedan dan u Francuskoj. Nekako nam je bilo teško ustati i da nam je bilo još samo malo ostati u krevetu. doručak kao i svaki dan, jedno te isto. već ni same ne znamo što jesti. Nakon kavice, valjalo se požuriti i spremiti za trening. utakmica nam je tek u 9 i 15 navečer, tako da nam se dan činio jako, jako dug. Poslije treninga, stigle smo i malo prošetati po gradu. Većina cura je bila domišljata pa su pojele nešto u šetnji samo da izbjegnu naš famozni ručak. Poslijepodnevni odmor nam je brzo prošao. Malo čakule u sobi, malo spavanja i već je došlo vrijeme sastanka i polaska na tekmu. utakmica je prošla…već znate kako, ali ipak, igrat ćemo za 9. mjesto. Evo kako je protekao naš zadnji dan u Metzu. U jutro selimo u Pariz. Nadam se da će biti bolje vijesti nego zadnjih dana. Pozdrav 10.12.2007 Danas je slobodan dan. Nemamo utakmicu. Naspavane i orne nakon doručka krenule smo u grad. Čim smo došli do centra, raštrkale smo se svaka na svoju stranu u potrazi za nekim malim sitnicama koje nam još trebaju. Kike i ja se ni tu nismo razdvajale, već smo pratili Zebičku koja uvijek nešto zanimljivo nađe. Ništa njoj ne može promaknuti. Tako nam je brzo prošlo prijepodne. Vrativši se u hotel, svaka je ponosno podijelila doživljaje iz grada, a nekako mi se ćini da smo najlošije prošle Kike i ja. Trening smo odradile navečer, a nakon toga smo Miranda, Boške, Zeba, Kike i ja otišle u McDonald’s na sladoled. Miranda je imala svoj uobičajeni šou putem do hotela. Nasmijali smo joj se do suza. Nije baš za javnost da kažem ćime. Sat je pokazivao debelo preko 22,00 sata i valjalo je u sobe na spavanje. Toliko od mene danas. Čujemo se 09.12.2007 Dočekali smo još jedan dan u Francuskoj. Probudili smo se nekako tužni i sjetni zbog jučerašnjeg poraza. Svi naši razgovori i misli su još u vezi utakmice, a treba to izbiti iz glave jer nas popodne čeka razigrana Norveška. Prije podne smo gledali utakmicu između njih i Rusije i stvarno igraju točno i tečno. Dogovorili smo se da uđemo hrabro i jako pa što bude. Nakon svih tih događanja, nekako je raspoloženje palo i nema one uobičajene zafrkancije no sve će se to nekako promijeniti nakon utakmice. Izgubili smo, ali bilo je dobro i malo nam se raspoloženje popravilo. Navečer smo prošetali po gradu i pošteno se najele u McDonald’s-u. Razveselio nas je trener, kojem je dobro, te nam je najavio da se sutra idemo svi malo opustiti u šetnji gradom. Nakon današnje utakmice, bar smo malo zadovoljnije krenule na počinak. Eto, pozdrav svima u Hrvatskoj, čujemo se sutra 08.12.2007 Svanuo je još jedan novi dan. Jako bitan dan za nas. Popodne igramo ključnu utakmicu s Angolom. Doručak, kao i inaće, nije bio bog zna što. Već ni same ne znamo što da jedemo. Svaki dan isto. Cijelo prijepodne provele smo u hotelu, gledali snimku protivnica i pripremali se za utakmicu. Polagale smo toliko nade u pobjedu, bile uvjerene u nju, no na kraju se toliko razočarale. Tužne i jadne vratile smo se u hotel. Nikome iskreno nije bilo ni do čega. Pogledi u prazno govorili su sve. Razočarali smo sve, a najviše nas same. Ni san nije dolazio lako na oči. Nakon ovakvog dana, eto ne znam što još pametno reći. Valjda će sutra biti bolje i da se mogu javit s boljim vijestima. Pozdrav 07.12.2007 Dragi Dnevniče, Svanulo je još jedno jutro. Za doručkom smo dobili raspored za današnji dan u kojem stoji da danas prije podne nemamo trening i da smo slobodne. Pao je dogovor da se svi skupa idemo prošetati po gradu. A u gradu je veselo. Vlada božična atmosfera, svi nekud jure i nešto kupuju. Cijene baš nisu pristupačne pa je samo poneka od nas kupila neku sitnicu. Naša kapetanica Miranda Tatari, kupila si je neku, ala tenisku suknjicu, pa smo je po povratku u hotel natjerali da u njoj prođe kao po modnoj pisti i pritom se dobro zafrkavali. Poslije ručka i popodnevnog odmora imali smo trening, a nakon toga gledanje videa. Angolke su odlične, no moramo ih dobit. Držite nam fige. 06.12.2007 Bok ljudi, Čim smo otvorili oči, pohitali smo vidjeti dal ima kakvih poklončića od Svetog Nikole.. Nije mu promakla naša dobrota ove godine pa nas je dočekala puna vrećica slatkiša (ili sveti Nikola ili neko iz stručnog stožera) Kakav lipi početak dana. Ritualno je potom uslijedila kavica kod susjeda i klopanje njihovih poklona. No brzo smo se rastale i skinule Svetog Nikolu s dnevnog reda jer valjalo se pripremiti za popodnevnu tekmu. Gledali smo prije utakmice Rusklinje na kazeti. Funkcioniraju kao stroj, al… NEČEMO SE PREDATI. Utakmica je to i pokazala, no nažalost, opet nismo pobijedili. Tužne smo se vratile u hotel, večerale i vratile se u dvoranu gledati utakmicu Francuska – Angola. Pobjeda Angole nas je iznenadila. Bit će frka s njima. Eto, prođe još jedan dan u Francuskoj. Pozdrav svima do sutra. 05.12.2007 Jutro nakon poraza uvijek je najbolnije. Nismo imali previše vremena za tugovanje jer smo rano krenuli za Metz. U avionu smo bile skupa sa Francuskinjama, ali nije bilo incidenata… ha ha ha… iako bi ih rado natukle. Većinu puta smo prespavali. Hotel nam je blizu centra pa nas je to odmah razveselilo jer u Pau-u nismo imale gdje prošetati. Stalno smo bili u hotelu. Poslije popodnevnog treninga, prošetali smo gradom i naišli na Božićni sajam. Kad tamo, djele kobasice. Miranda, Kike, Boška i ja smo odmah stale u red. Nije se pitalo za cijenu. Nakon što smo pojele po jednu porciju, Boška je rekla da osjeća kao da je bacila kobasicu iza sebe……., kao da je nije ni pojela, pa smo krenule po još jednu rundu. Stale smo na kraj reda, a prodavačica je umrla od smijeha. Sreli smo Jelenu i Vesnu koje nisu mogle doći do riječi od smijeha također. Rekle su nam kako su degustirale čokoladu koja je bila jako lijepo izložena na velikom štandu. Ljubazne i uvijek nasmiješene, odlučile su se za kupnju no kad su čule za cijenu od 23 eura, osmijeh je nestao sa lica. No, prekasno je bilo za odustajanje. Sad se hvale da nikad u životu nisu jele bolju čokoladu. I ja bi to rekla da sam je toliko platila. Prije spavanja stavili smo patike pred vrata u nadi da nas Sveti Nikola neće zaboraviti ovdje u Francuskoj. Red je da nas posjeti jer smo bile jako, jako dobre. No, tko zna. Vidjet ćemo. Javim Vam sutra. Doviđenja, pa pa Evo, tako je protekao naš prvi dan u Metz-u 04.12.2007 Dragi Dnevniče, Svanulo je još jedno francusko jutro. Zrakom se šire neobične vibre. E pa da, danas igramo s Francuskom, domaćinom Svjetskog prvenstva. Doručak kao i inače nije bio nešto posebno, no to nas nije izbacilo iz takta. Posebice mene i cimericu Kiku jer kod susjede Zebe imamo pouzdani doručak i gorku, ali i najlipšu kavu na svitu. A i njenu čokoladu je uvijek slađe pojesti, nego našu. Nismo imali previše vremena za čakule jer smo morali na lagano istezanje i aerobik. Naša ‘Vesna Mimica’ – Miranda Tatari je to vrhunski vodila. Uz Lambadu i osmjehe na licu, sve se čini lakše. Došlo je vrijeme ručka. Nismo izbirljive, sve što je bilo jestivo, odmah je nestalo. Nakon punog želuca, spavanje nam nikad teško ne pada pa ni ovog puta. Valjalo se odmoriti jer je utakmica jako kasno. Ne vjerujem da je iko imao tvrd san. Trema je bila nezaobilazna, ali i dobro skrivena. U svlačionici je vladala tišina dok se nije zaorila pjesma ‘Bijelo-crvena’. Pozitivni naboj frcao je iz svake od nas i izlazak na teren prepune dvorane nije nas smeo. Utakmicu smo odlučno započeli i završili no, nažalost, ostali smo bez dva vrlo bitna boda za daljnje natjecanje. Ali, tek sad dolazi ono pravo. Idemo u Metz. Pozdrav 03.12.2007 Nakon pobjede nad Kazahstanom sve se ćini lakše. Sretne smo zaspale, ali mamurne se probudile. Hladna voda i lagani trening dobro nam je došao. Nakon toga usredotočile smo se na naše druge protivnice, Argentinu. Na snimci smo vidjele sve što smo trebale i mogli smo na zasluženi popodnevni odmor. Slatki zalogaj i gorka kava, sve što nam je trebalo prije tekme. Naravno i naše nezaboravne pjesme za podizanje morala. Na svu sreću, utakmica je protekla dobro i s pobjedom smo osigurale drugi krug. Yuuuuppppiiiiii. Sretne nakon pobjede, krenule smo natrag u hotel kad ono opet rukomet. Sutra nas čeka Francuska. Jaka Francuska, domaćin, koji želi pred svojom publikom pobjedu. Ali gledali smo ih. Spremne smo. U boj, u boj 02.12.2007 Došao je i taj dan. Počinje Svjetsko prvenstvo. Nakon doručka uslijedilo je lagano istezanje i gledanje Kazahstana. Mislim da je ovo barem već deseti put da ih gledamo i sve već znamo napamet. No, što se mora, nije teško. Nakon ne baš obilnog ručka, malo smo, kako se kaže ‘ubili oko’. Danas razbudi, susjeda Maja Zebić je skuhala kavu pa smo cimerice (Kika i ja) vrijeme do polaska kratile kod nje. Utakmica je prošla u redu. Pobijedili smo i osvojili dva važna boda. Atmosfera u dvorani je bila odlična. Dvorana puna ‘ko šipak’. Da ne bude zabune i mi smo imali svojih par navijača. Tu je bila poznata hrvatska košarkašica Ana Lelas koja nas je poslije utakmice i posjetila u hotelu. Nakon napornog dana jedva smo dočekali odlazak na počinak. Bye, bye …čujemo se sutra. 01.12.2007. Dragi prijatelji, evo nas konačno u Francuskoj. Nakon dvotjednih priprema jučer smo otputovali na svjetsko prvenstvo. Put je bio prilično dug i naporan, ali i zanimljiv. Naime, bili smo svjedoci pokušaja terorističkog napada na parišku zračnu luku Orly. Dok smo čekale slijedeći let, Francuska policija (sa dugim cijevima) preselila je sve putnike, pa tako i nas, na sigurni dio zračne luke. Bilo je tu i malo straha, ali se neke moje suigračice nisu previše uzbuđivale nego su nastavile spavati. No, iz sna ih je nakon nekog vremena probudio odjek eksplozije (više nalik na petardu). No nema brige, sve smo ostale žive. Nakon te male neugode nastavile smo naše putovanje te oko 17 sati sretno stigle na naše odredište Pau. Nismo imale previše vremena za odmor jer smo imale večernji trening i jedva smo dočekale večeru i odlazak na spavanje. Toliko za danas. Pozdrav