Francuzi zasluženo svjetski prvaci

Iako će neki rukometni zaljubljenici reći da je finale SP-a bilo malo prečvrsto i pregrubo za njihov ukus, ipak je to bila dobra utakmica. Francuska je pokazala da je sa pravom otpočetka bila proglašavana za favorita prvenstva. Novi svjetski prvaci odigrali su odličnu obranu, na čelu sa najboljim vratarom SP-a, Omeyerom. Vidjelo se koliko puno im je značio povratak Didierta, koji je, zajedno sa Karabatićem i Fernandezom bio -zid-, koji Hrvatska nije uspjela prijeći. Što se napada tiče, Onesta je iznenadio kada je otpočetka na srednjeg postavio Giillea, a Karabatića pomaknuo na lijevog vanjskog. Iako Karabatić cijelo 1. poluvrijeme nije postigao niti jedan pogodak, to se na rezultatu nije osjetilo i Hrvatska se nije uspjela odvojiti na više od 1 razlike. Još kada je u 20. minuti ušao Narcisse i postigao 6 pogodaka, bez ijednog promašaja, Francuzima se počelo smiješiti zlato. Super siguran je sa linije 7 metara bio Guigou, koji je iskoristio svih 7 kaznenih udaraca, usput je još dodao i 3 gola iz igre. Abalo je sa desne strane zabio samo 2, ali i to je bilo dovoljno za pobjedu i slavlje Francuza. Hrvatska je imala veliku želju i motiv da kod kuće osvoji svoj 2. naslov svjetskog prvaka. Nažalost, to joj protiv ovako jake Francuske nije bilo dovoljno. Prvo poluvrijeme je domaćin odigrao solidno i bio potpuno ravnopravan suparnik. Veliki problem Hrvatske bilo je 2. isključenje Pere Metličića, već u 21. minuti susreta. Puno lopti dolazilo je do lijevog krila, Šprema, koji nije bio u pucačkoj formi. Pet promašaja od 8 udaraca ipak je malo previše, iako je hrvatski izbornik Červar cijelo SP sa Špremom igrao toplo-hladno, malo je igrao, a više bio na tribini, da bi na kraju u finalu SP-a bio jedino krilo. Bilo je to kockanje koje se nije isplatilo. Osim toga, tijekom cijelog prvenstva se vidjelo da Ivano Balić nije pravi, predugo su ga mučile ozljede, a i neki drugi problemi, da bi odigrao kako zna i može. A, ako Balić nije u punoj formi, onda je i Hrvatska u velikim problemima. Duvnjak se trudio koliko je mogao, ali, nije uspio uspješno preuzeti odgovornost na sebe. Slično je bilo i sa T. Valčićem, koji u 35 minuta igre nije uspio upututi udarac na gol. Metličić je zabio 1 od 5 šuteva, jedino je Lacković uspjevao koliko-toliko održavati ravnotežu sa francuskom vanjskom linijom, zabio je 4 od 7. Uobičajeno siguran Ivab Čupić, sa stopostotnim učinkom, 6/6, bio je preusamljen za nešto više od poraza Hrvatske. Kada se tome dodaju i vratari, koji su zajedno obranili 7 udaraca, jasno je da se ništa više nije niti moglo očekivati. Hrvatska je u 2. poluvremenu zabila samo 7 golova, vjerojatno se niti sami igrači ne sjećaju kada su bili tako neefikasni. Najslabiji na terenu bili su danski suci, ali, kada su se nakon utakmice strasti smirile, nitko iz redova hrvatske reprezentacije nije tražio alibi u njihovom suđenju. Ipak, činjenica je da nisu bili dorasli ovako velikom događaju, ako što je finale SP-a. Posebna priča su navijači. Zagrebačka Arena i ovaj puta je bila puna, više od 15000 navijača, uglavnom svi u kockastome, cijelo su vrijeme bodrili svoje ljubimce, ali, ovaj puta to nije pomoglo, Francuzi su bili bolji. Na kraju, čestitke novim svjetskim prvacima, Francuzima, koji su napravili nešto što je do sada u povijesti uspjelo samo Rusima. Naime, ova generacija francuskih rukometaša osvojila je zlato na EP-u u Švicarskoj 2006., OI u Pekingu 2008. te zlato na netom završenom SP-u. Svaka im čast, pokazali su da su u ovom trenutku najbolja rukometna reprezentacija na svijetu. Što se Hrvatske tiče, sigurno je da su njeni igrači bili razočarani porazom na domaćem terenu, ali, već danas su svjesni da je srebrna medalja sa SP-a veliki, fantastičan uspjeh, a igre Hrvatske kroz cijelo prvenstvo garancija su da finale SP-a u Hrvatskoj nije i posljednje koje je igrala ova hrvatska reprezentacija. Z. Vujić