Večera iznenađenja za profesora Tičića

Rijetke su prigode kada se sportaši pokušavaju na neki način odužiti onima koji su ih najviše naučili i doprinijeli da postanu vrhunski u tome što rade. Jedan od takvih primjera dogodio se prije dva dana, kada su bivši rukometaši pripremili rođendansko slavlje iznenađenja za velikog trenera, Vilima Tičića. Stotinjak bivših igrača i igračica Zagreba, Medveščaka, Borca, Trešnjevke, Podravke, Lokomotive- priredilo je večeru iznenađenja za prof. Tičića, koji je samo znao da se nešto priprema, ali, nije očekivao da će nakon puno godina vidjeti toliko svojih igrača, koji su prošli poznatu -Ticinu školu rukometa- u staroj Kutiji šibica. Prisjećalo se davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća I osvajanja naslova svjetskih prvakinja, Trešnjevkinog osvajanja Kupa IHF-a, 1982., ali i jutarnjih treninga rukometaša početnika u Kutiji, -fintiranja- stolica te šutiranja preko paravana. I sam profesor Tičić je uživao prisjećajući se tih dana, ali, odmah je naglasio kako je oduševljen ovakovim iznenađenjem: – Ovo je zaista fenomenalno, ne mogu vam reći koliko mi znači ovako nešto, kada vidim koliko se ljudi tu okupilo samo zbog mene. Vidim ovdje mnoge krasne ljude, koji su bili odlični igrači, ali i karakterne osobe, što je još važnije. Kako gospodin Tičić gleda na današnji način treniranja, jeli se puno toga promijenilo. – Moram reći da mi se čini kako se prije puno više treniralo. Nema rezultata bez svakodnevnog rada, a mi smo nekada u -školi rukometa- trenirali svaki dan. Sjećam se da su me igrači sami pitali mogu li doći na trening, neovisno o klubu i to me uvijek oduševljavalo. Sigurno je da su svi oni koji su prošli kroz tu moju školu postali bolji igrači, a nadam se i ljudi. Sve se mijenja, pa tako danas više nema te rukometne škole u koju su dolazili mladi igrači iz raznih klubova usavršavali svoje znanje. – Teško je meni o tome govoriti, ali, danas više nema niti trenera poput Tičića. Ja sam non-stop bio u dvorani, ali ne mogu reći da sam ja isključivo zaslužan što su neki postali pravi igrači, ali, sigurno je da sam im pomogao. I, na kraju je prof. Tičić zaključio: – Osnova svega je rad. Pod hitno se mora napraviti takav sustav u kojem će mladi igrači trenirati svaki dan. Sjećam se kako smo mi svaki slobodan termin iskoristili za trening. Čini mi se da danas baš nije tako. Ja sam se borio za svaki termin, jer sam znao da samo radom možemo doći do kvalitete, koja će poslije donijeti rezultate. Kaže Tica da i danas, kada je napunio 82 godine, tu tamo navrati na neku utakmicu, popriča sa rukometnim prijateljima i prisjeti se kako je to nekada bilo. Želimo mu još puno takvih dolazaka i utakmica, uz nadu da ćemo se još koji puta naći i družiti se, jer, Vilim Tičić je jedan od onih koji su zadužili hrvatski rukomet i dan danas se od njega može puno naučiti. Tome je dokaz dolazak nekih od vodećih ljudi hrvatskog rukometa, poput Zorana Gopca, Damira Poljaka, ili Zdravka Zovka. Zoran Vujić