Medalja iz Austrije nastavak je čudesne serije

Večernji list – 31.01.2010 Autor: Zvonimir Vukelić Projekt ‘Hrvatska u vrhu’, započet prije sedam godina, traje i dalje. Novi uspjeh na desetom velikom natjecanju pod Červarovim vodstvom potvrda je sustava, konačni je cilj medalja u Londonu U sedam godina, na deset velikih natjecanja, šest medalja. I devet od deset polufinala. Muški rukomet definitivno je u Hrvatskoj najtrofejniji sport 21. stoljeća. Bajka je počela u siječnju 2003. na Svjetskom prvenstvu u Portugalu. Sve je krenulo na Madeiri, na najljepšem otoku na svijetu, tu kao da ima neke simbolike jer Hrvati igraju i najljepši rukomet na svijetu. Francuska i Hrvatska obilježile su posljednjih deset godina muškog rukometa, galskim pijetlovima glavni je adut snaga, našim kaubojima pak lepršavost igre, šarm zbog kojeg guštaju rukometni gurmani. Navijači im vjeruju Zlato u Portugalu bilo je prava senzacija. Hrvatska se na tron popela ravno iz podruma, godinu dana prije bila je posljednja na Europskom prvenstvu u Švedskoj. Uoči prvenstva pričalo se kako bi plasman među osam najboljih bio uspjeh, nakon startnog poraza od Argentine zvonilo je na alarm, ali uslijedilo je osam vrhunskih predstava. Kulminiralo je gusjenicom u Lisabonu, puna dvorana navijala je i pljeskala hrvatskom rukometu i novim licima koje je ponudio za vrh svjetske scene. Iz tog društva danas ih u Austriji nije mnogo. Tu je kao veliki redatelj Lino Červar, izbornik pobjednik, od glumaca su ostali Ivano Balić, čiji je način igre jedinstven i neponovljiv, Igor Vori, koji se prometnuo u velikana, Vedran Zrnić kao čvrsti kamenčić dobitničkog mozaika, Tonči Valčić i Blaženko Lacković koje ni ozljede nisu zaustavile da pridonesu novom slavlju. Tu su i Slavko Goluža i Vlado Šola, dvojica velikana danas su treneri u stručnom stožeru. Tu je i direktor reprezentacije Ivica Udovičić, čovjek iz sjene, a tu je i Zoran Gobac, čovjek koji svih ovih godina vuče ključne poteze. Kada je Gobac svojedobno pričao kako će Zagreb osvojiti Kup prvaka, a Hrvatska olimpijsko zlato, rekli su mu da je lud. A Zagreb je dvaput osvojio Kup prvaka, Hrvatska je dvaput bila olimpijski pobjednik, medalje se nižu… Gopčeva je bila ideja da se klupa povjeri Červaru, prepoznao je u njemu trenera za trofeje i veselja u trenutku kada su mu se zbog toga smijali iza leđa. Nakon Portugala mnogi su rekli kako je to bljesak, i prevarili su se. Osvojeno je i olimpijsko zlato u Ateni, slavila su se odličja i u Tunisu, Norveškoj, Hrvatskoj i Austriji. Osvajane su medalje u koje su najviše vjerovali navijači, puk je u kaubojima pronašao svoje idole, zahvalan što im olakšavaju dane u kojima se gleda na svaku lipu. I ta je povezanost jedan od čimbenika uspjeha, to povjerenje s tribina koje traži samo jedno: da se srce ostavi na parketu. Mirno prema Londonu U Austriju se otišlo gledajući prema Olimpijskim igrama u Londonu 2012., Europsko prvenstvo bilo je samo etapa na tom putu bez rezultatskih imperativa. Opet je bilo malo onih koji su bili spremni potpisati pomlađenoj momčadi uspjeh i ponuditi joj kredit koji se činio razumljivim. Uspjeh je ostvaren. Nije senzacija, čudesan je.