Sve je drugačije nego u Zagrebu

8

Sportnet.hr – 31.01.2010 Autor: Tomislav Pacak Na papiru, zapravo, naslov ne drži vodu, jer rezultat je isti – možemo sa svima osim s Francuzima. No sadržaj je bitno drugačiji, jer ako smo nakon zagrebačkog finala bili tužni što zlatna generacija nije okrunila svoju eru zlatom pred domaćom publikom, sada smo itekako optimistični jer Hrvatska je započela novu eru koja, vjerujem, neće biti ništa manje uspješna- Najveća je to pobjeda Line Červara, uspješno je -prodao- proizvod u koji je malo tko vjerovao. Da se razumijemo, Červar nije preko noći promijenio cijelu generaciju, započeo je s tim i na prethodnim natjecanjima, posebno na SP-u u Hrvatskoj, ali realno, najdrastičniji rezovi napravljeni su uoči Austrije. Lino je čak bio spreman i žrtvovati jedno veliko natjecanje s vizijom uspjeha na još većemu (OI u Londonu), ali mediji su to dočekali na nož. Pa kada je već tako, Lino je s momcima osvojio – srebro. Srebro je u ovom trenutku fantastičan uspjeh za aktualnu momčad. Neću reći najbolji, jer najbolje je uvijek zlato, ali Francuska je bolja i kvalitetnija, čak možda i neusporedivo. Francuzi imaju igrača koji je al pari čak i našem daleko najkvalitetnijem rukometašu, Ivanu Baliću, a oko Karabatića postavljeni su ponajbolji rukometaši svijeta na svojim pozicijama. Francuska je, zapravo, bolja od svjetske All-Star momčadi, posebno u onom obliku kako je to EHF -matematički- složio. Francuzi nisu savršena momčad, i oni imaju mana – Hrvatska ih je, posebno kroz izvrsnu obranu, znala razotkriti, ali je pala na vlastitim manama. Cijeli turnir živimo bez pravog šuta izvana, na nekim utakmicama znali su se ukazati Buntić, Vuković i Duvnjak, ali bez Lackovića i s -polovnim- Valčićem to nije bilo to. Francuzima smo bez vanjskog šuta golove mogli zabijati tek iz kontri i nakon Balićevih genijalnosti, no tako se ne može igrati 60 minuta. Francuzi su zatvorili kontru u drugom dijelu, djelomično usporili i Balića, pa smo ostali tako na tek devet pogodaka u drugom dijelu. U velikom dijelu utakmice bili smo koncentrirani, strpljivi, mudri – i tada smo bili bolji. No, ti mali dijelovi kada niste savršeni francuski stroj kažnjava bez milosti. Hrvatska je slomljena u tri serije – s 3:0 na kraju prvog dijela, s 5:0 na početku drugog i s 3:0 kada smo se približili na 19:18. Izbacite iz utakmice tih 10-ak minuta i Hrvatska lagano pobjeđuje. Rukomet, jasno, tako ne funkcionira, ali se radi o jednoj zgodnoj spoznaji. Jednoj od mnogih zbog kojih možemo i trebamo biti sretni. Zašto? Zato jer smo na natjecanje otišli s momčadi za koju nismo bili sigurni da može doći do polufinala, a vraćamo se s najboljim obrambenim igračem svijeta (malo čudan izbor, ali ipak velika stvar za Gojuna), vraćamo se s najboljim lijevim krilom Europe, vraćamo se sa srebrnom medaljom, vraćamo se s golemim iskustvom za sve mlade igrače koji su nastupili, vraćamo se s pobjedničkim mentalitetom usađenim u glave tih igrača, neovisno o finalnom porazu. I za razliku od Zagreba, kada smo, slično kao nakon nogometnog SP-a u Njemačkoj, bili nesigurni kako dalje, sada je to kristalno jasno. Jer ako već sada ovi momci mogu igrati egal s Francuskom, kako li će tek biti za godinu-dvije kada će godine učiniti Francusku starijom, a Hrvatsku iskusnijom? Na papiru, Francuska je ove godine bila možda i jača nego lani, ako ništa drugo zbog još veće uigranosti. Hrvatska je, pak, bila drastično oslabljena, ne samo za one kojih se Červar odrekao gledajući prema Londonu, već i za Lackovića i donekle Valčića. U stvarnosti, Hrvatska je pružila barem jednako dobar otpor najboljoj momčadi svijeta i ostvarila jednako dobar uspjeh. Na papiru, pred Červarom je bio najteži zadatak u trenerskoj karijeri. U stvarnosti, napravio je treći najveći uspjeh, jer zlata su uvijek zlata, posebno olimpijsko. Na papiru, Červar više neće biti trener ove reprezentacije. U stvarnosti, on to mora ostati, jer nakon ove srebrne medalje ne postoji baš nitko tko njegov rad može osporiti. Poneka odluka bit će pogrešna (kao možda i ta o odlasku), pa ćemo o toj ponekoj odluci tako i pisati, ali nema potrebe za sumnjom u njegovu viziju. Barem ne bi smjelo biti, šest medalja i devet polufinala na 10 natjecanja govore dovoljno. Kao što dovoljno govori atmosfera u hrvatskoj svlačionici iz natjecanja u natjecanje. Ovo nije oda Červaru i reprezentaciji, jer od lovorika se ne živi. Rad, rad i samo rad donijet će Duvnjaku, Gojunu, Aliloviću, Štrleku i ostalima rezultate kakve su postigli Metličić, Džomba, Kaleb, Špoljarić, Dominiković. Prvi veliki je već tu-Čestitamo!

Prethodni članakStiže nova rukometna velesila – HRVATSKA
Sljedeći članakVori: Ovakve mlade igrače nema nitko