Srebro je super uspjeh

Nekoliko dana nakon završetka EP-a svode se računi i rade analize. Neki su zadovoljni, neki baš i nisu, a sigurno ima i dosta onih razočaranih. Što se samog vrha tiče, nije bilo nekih velikih promjena, niti iznenađenja. Iako je Francuska osvojila zlato i tako potvrdila da je u ovom trenutku još uvijek nedodirljiva i najbolja svjetska rukometna velesila, na čelu sa odličnim Karabatićem, Omeyerom, Abaloom, Narcisseom, Fernandezom i ostalima, još jedna reprezentacija ima velike razloge za zadovoljstvo. Hrvatska je i ovaj puta došla u finale i sa jednom novom, mlađom reprezentacijom, bez nekih koji su godinama bili okosnica momčadi i koji su osvajali sve one silne medalje, pokazala kakve talente ima. Alilović je potvrdio da je jedan od najboljih svjetskih golmana, dok je Balić potvrdio klasu i prava je nepravda što nije izabran za MVP-ija prvenstva. Na velikoj sceni su se potvrdili još neki, poput Štrleka (najbolje lijevo krilo EP-a), ili Gojuna (proglašen za najboljeg obrambenog igrača), a što je prvenstvo odmicalo dalje, sve bolji je bio i Domagoj Duvnjak. Čupić je također bio vrlo dobar, kao i Zrnić i Vori, dok su poziv opravdali Vuković i Buntić, koji su reprezentaciji donijeli neke važne, možemo reći i presudne bodove. Šteta samo što Lacković i Valčić, zbog ozljeda, nisu bili ni blizu svog maksimuma, jer, da jesu, niti Francuzi ne bi bili sigurni u osvajanje još jednog zlata. Iako se izbornik Červar nije morao potvrđivati i ovaj puta je uveo neke novine u igri reprezentacije. Prvenstveno tu mislimo na obranu, gdje je, umjesto tradicionalnih 3-2-1, ovaj puta dominirala 6-0, ili 5-1, što je zapravo jedna od varijanti 3-2-1. Takav obrambeni izbor danas nema niti jedna reprezentacija. Uz to, izbornik je uveo još jednu novinu, Hrvatska je sa čovjekom manje igrala sa svih 6 igrača u napadu, bez vratara i na cijelom prvenstvu je primila samo 1 gol u takovoj varijanti. Kad se sve zbroji, srebro je fantastičan uspjeh, a prvo poluvrijeme finala pokazalo je da nije daleko dan kada i zlato neće biti daleko. Prva prilika bit će već iduće godine na SP-u u Švedskoj, a već za 2 godine je iduće EP u Srbiji. Ne znamo što bi se trebalo dogoditi da se Hrvatska sa tih natjecanja vrati bez odličja. A, onda slijedi ono najveće, OI u Londonu i pohod na 3. zlatnu medalju, nakon Atalante i Atene. Kakav će to biti niz! Zoran Vujić