Balić i Karabatić iznad svih

Iako je Filip Jicha sa 53 pogotka daleko najbolji strijelac EP-a, njegova Češka je na kraju tek 8. i to im nije previše pomoglo. Bez obzira na to, EHF je Jichu proglasio MVP-jem prvenstva. Usput, najbolji hrvatski strijelac je Ivan Čupić, sa 36 golova i dijeli 7. mjesto sa Islanđaninom Gudjonssenom. Poljski vratar Slawomir Szmal je skupio najviše obrana na prvenstvu, 123. Iza njega su Omeyer, sa 113 i naš Alilović, koji je obranio 98 udaraca. Budući da su Poljska, Francuska i Hrvatska ušle u polufinale, vidi se koliko je važan bio udio golmana u tom rezultatu. No, bez obzira na statistiku, neki drugi igrači obilježili su ovo prvenstvo. Tu prije svih mislimo na Ivana Balića, koji je još jednom pokazao da mu, kada je zdrav, spreman i raspoložen za igru, nema ravna. Vodio je Hrvatsku do finala i u svim utakmicama je, zajedno sa Alilovićem, bio ključni igrač. Dijelio je lopte suigračima u maniru najboljeg NBA playmakera, a, kada je trebalo i sam je zabijao. Karabatić je igrač bez kojega je nezamisliva prva postava svjetskih i europskih prvaka. Iako je Nikola prvensvo počeo ne baš uvjerljivo, iz utakmice u utakmicu igrao je sve bolje, da bi -eksplodirao- baš kada je bilo najpotrebnije. U polufinalu je zabio 9 golova bez promašaja, a u finalu je 6 puta bio precizan. Kada se tome doda igra u obrani, gdje je Karabatić jedan od najvažnijih oslonaca momčadi Claudea Oneste, zaista je pravo čudo da nije izabran za najboljeg igrača prvenstva. Ako se baš i gleda statistika, Karabatić je, sa 40 golova, drugi strijelac prvenstva, a zabilježio je i 25 asistencija (jednju više od Balića) i u toj je kategoriji na visokom 7. mjestu. Još jednom je bio ključni igrač u fantastično francuskom uspjehu. No, sve to nije bilo dovoljno EHF-u, koji je gledao golu statistiku i za najboljeg igrača izabrao Jichu iz reprezentacije koja nije bila ni blizu završnici, a kamoli nekoj od medalja. Daleko od toga da Jicha nije odigrao odlično prvenstvo, ali, ipak nije u rangu Balića, ili Karabatića. Što se rukometa koji smo gledali na EP-u tiče, nismo vidjeli ništa nova. Čak je i poredak na vrhu očekivan. Medalje su podijelili Francuska, Hrvatska i Island, koji su već navikli na postolja, a odmah iza njih Poljska i Danska, također naviknuti na borbiu za medalje. Zadovoljni mogu biti i domaćini, budući da je Austrija dobila Srbiju i Rusiju, izborila 2. krug, a to je ono što je malo tko uoči prvenstva mogao očekivati. Španjolska je sa puno očekivanja došla u Austriju, ali, ponovno ništa od medalje. Tek Šesto mjesto sigurno ne može zadovoljiti Riveru i njegove igrače, koji igraju u ponajboljim svjetskim klubovima i u najjačoj ligi (uz Bundesligu) na svijetu, no, rezultata nema. Vjerojatno je tome razlog i ozljeda Arpada Šterbika već u prvoj utakmici, ali, ne mogu se vaditi samo na to, nego tražiti razloge negdje drugdje. Norveška je namučila Hrvatsku i dobila Rusiju, ali, za nešto više niti ovaj puta nisu imali snage. Češka ima Jichu i Filipa, premalo za nešto više od 8. mjesta. Njemačka je bez Hensa bila bezopasna i niti blizu nekog većeg dostignuća. Slovenija je u nekoliko navrata pokazala da može biti itekeko opasna, sa odličnim krilima Žvižejom i Kavtičnikom, ali, nikako da dobiju utakmicu kada je najpotrebnije. Više su sigurno očekivali i Mađari, ali, ipak su najveća razočaranja prvenstva nekad veliki Rusi, koji već godinama nikako da uhvate priključak sa najboljima. Iako, uz bazu kakvu imaju, to im ne bi trebalo biti problem. Očito da se u Rusiji baš ne radi najbolje. Srbi su na EP došli sa nadanjima kako će se ubaciti u borbu za medalje, na kraju su poraženi od Austrijanaca posramljeni se vratili kući. Oni su za 2 godine domaćini idućeg EP-a i morat će brzo nešto poduzeti da tamo igraju neku bitnu ulogu. Isto kao i Šveđani, koji već nekoliko godina najavljuju kako imaju dobru reprezentaciju, na tragu one legendarne predvođene Wislanderom i Olsonom. No, ništa od toga i ovo EP će brzo zaboraviti, budući da nisu napravili ništa za pamćenje. Na kraju, Europa je upoznala i neke nove mlade zvijezde, koji su svoj talent već naznačili kroz klubove, poput Štrleka, Hansena, Palmarsona, ili Gojuna. Sigurni smo da će neki od njih već u Švedskoj i Srbiji biti u prvom planu i voditi svoje reprezentacije do novih medalja. Zoran Vujić