Uoči nastavka Lige prvaka, vodeći ljudi CO Zagreb ponovili su priču o problemu koji ih najviše muči, a zove se Rukometni dom. – Financijska situacija u klubu vrlo je teška, obaveze se gomilaju, a mi i dalje nemamo krov nad glavom. Još uvijek čekamo i želimo da se barem nađe lokacija za Rukometni dom. Smeta nam što je projekt za izgradnju doma odbačen, a paralelno se grade bazen, košarkaška dvorana, Dinamov kamp i slično. Imamo obećanje Vlade, a u petak imamo sastanak sa gradonačelnikom Bandićem i moramo vjerovati da će konačno nešto biti od svega. Ispada da su izgradnjom novih dvorana svi nešto dobili, osim rukometa i rukometaša, rekao je glavni menadžer Zagreba, Zoran Gobac i naglasio još nešto: Ukoliko uskoro ne dobijemo dvoranu, postat će upitan i opstanak CO Zagreb. Da je situacija krajnje ozbiljna potvrdio je i direktor kluba, Bartol Kaleb. – Ako se dogodi tako nešto, onda naš klub ne treba biti europski, već se može preseliti u Bedekovčinu, ili, možda Špičkovinu. Može se klub i tamo smjestiti i djelovati amaterski, a možda ima i nekih drugih sportova koji su zanimljiviji i potrebniji našoj državi i gradu Zagrebu. Kad smo već kod novaca, priča se da niti igrači Zagreba nisu na vrijeme dobili plaću, no, direktor Kaleb kaže da će sve biti u redu u najskorije vrijeme. – Ovako, do 15.02. bit će isplata za prosinac, a do kraja veljače stići će novci za siječanj. Takva je situacija sa igračima, što se tiče trenera i struke, oni su također uredno praćeni i plaćeni, sa mjesecom zakašnjenja, završio je priču glede financija direktor Kaleb. Na kraju se Kaleb još malo vratio na izgradnju Rukometnog doma. – Moram priznati da ne vjerujem kako će taj naš dom ikada biti izgrađen. Od kada sam u rukometu, stalno se nešto priča, pa na kraju ništa od toga. Ja sam blizu mirovine i baš ne vjerujem da ću dočekati izgradnju Rukometnog doma, pesimistički je završio Bartol Kaleb. Nadamo se da još uvijek postoje i ljudi koji drže do svojih obećanja, iako, kada se sjetimo prije koliko godina je obećana izgradnja Dinamovog stadiona i mi pomalo postajemo pesimisti poput Kaleba. Zoran Vujić