Preminuo Velimir Kljaić

Zagreb, 12. kolovoza 2010. – U Zagrebu je nakon duge i teške bolesti umro Velimir Kljaić, jedan od najvećih hrvatskih rukometnih trenera. Kljaić je rođen 10. veljače 1946. u Danilu kraj Šibenika. Čitav svoj život posvetio je rukometu, kao igrač, a potom i kao trener. Nastupao je i trenirao brojne klubove u Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj, a njegova rukometna karijera je toliko bila uspješna i bogata da gotovo da i nema titule koju nije osvojio. Svakako najveći trenerski uspjeh u dugogodišnjoj karijeri je osvajanje zlatne olimpijske medalje na igrama u Atlanti 1996. s generacijom u kojoj su igrali Ćavar, Puc, Saračević, Smajlagić, Jelčić, Goluža.. Bila je to prva zlatna olimpijska medalja za hrvatski sport uopće. —Prije svega, u ime cijelog rukometa i moje osobno ime izražvam duboku sućut obitelji Kljajić i svima koji tuguju zbog ove tužne vijesti. Ovo je veliki gubitak ne samo za hrvatski rukomet nego i sport općenito. Velimir je osvajač prvog olimpijskog zlata za Hrvatsku. Nisam ništa otkrio kada kažem da smo danas izgubili sportskog velikana. Bio je jedan od ljudi koji se ugradio u kuću hrvatskog sporta i rukometa i dao joj najveći sjaj. Hrvatski rukometni savez će u dogovoru s obitelji Kljajić napraviti komemoraciju u utorak, no prvenstveno ćemo poštivati volju i želju obitelji Kljajić.– – rekao je predsjednik HRS-a Sandi Šola. Brzojav sućuti HOO-a HOO je obitelji Kljaić i Hrvatskom rukometnom savezu uputio brzojav sućutu u kojemu stoji: “Na Olimpijskim igrama 1996. godine, pod maestralnim vodstvom Velimira, hrvatski rukometaši su ostvarili dugo sanjani san. Po prvi put od osamostaljenja Hrvatske osvojena je zlatna medalja, prvi put se na OI čula hrvatska himna. Povijesni je to trenutak hrvatskog sporta, trenutak ponosa i neizmjerne sreće. Velimir je svojim znanjem i iskustvom, ali i osobnošću, ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj rukometnoj obitelji, ali i hrvatskom sportu uopće kojem je nesebično davao cijelog sebe. Zauvijek će ostati u našim srcima i mislima.U ime hrvatske olimpijske obitelji i naše osobno, izražavamo duboke izraze sućuti.”. Put do zlata u Atlanti 1996.