Vedran Zrnić najbolji

22

Do kraja Svjetskog prvenstva ostale su još dvije utakmice u kojima će se oni najbolji, Francuska, Danska, Španjolska i Švedska boriti za odličja. Hrvatske u samoj završnici, nažalost, neće biti, naša reprezentacija vratila se kući sa osvojenim petim mjestom. Ono najvažnije je izboreno i Hrvatska će igrati u kvalifikacijama za Olimpijske igre koje će se iduće godine održati u Londonu. Uoči prvenstva većina ljubitelja i poznavatelja rukometa našu reprezentaciju vidjela je kao jednog od glavnih favorita (uz Francusku) za sam vrh. Izbornik Goluža i igrači govorili su kako će ići utakmicu po utakmicu i nitko nije želio prihvatiti tu ulogu favorita. Možda je i bolje tako, ovo peto mjesto će im lakše pasti, iako se neki, poput Balića, s time nikako neće pomiriti. Iako medalja nije bila nikakav imperativ, osam polufinala na deset posljednjih velikih natjecanja sve je tjeralo da razmišljaju o najvišim dometima. Na kraju smo peti, što i nije tako loše, pogotovo kada vidimo gdje su Poljaci, Islanđani, a o Nijemcima da i ne govorimo. Činjenica je da je Hrvatska zasluženo peta, kako smo igrali tako smo i prošli. Mučili se sa jakima, Srbijom, Danskom i Švedskom, bez problema dobijali one slabije, Australiju, Rumunjsku ili Alžir, ali kada je trebalo i Poljsku i Island. Igra nije bila najsjajnija, bilo je puno padova i rijetki su od početka do kraja prvensta održali konstantnost. Iako će prava analiza stručnog stožera tek uslijediti, mi ćemo onako, staroškolski pokušati ocijeniti hrvatske reprezentativce. ODLIČAN Vedran Zrnić je bio daleko najbolji hrvatski igrač na prvenstvu. Iako već godinama igra odlično u najjačoj svjetskoj ligi, Bundesligi, stalno je pomalo bio u sjeni svojih konkurenata na krilu, prvo Džombe, a nakon toga Čupića, pa i Horvata. U Švedskoj je potvrdio visoku klasu, imao je najveću minutažu od svih, igrao je odlično sa vrlo visokim postotkom realizacije i sa 47 golova najbolji je strijelac Hrvatske i potpuno je opravdao sva očekivanja. VRLO DOBAR Igor Vori je najbolji na velikim natjecanjima i ovaj puta je bilo tako. Igrao je i u obrani i u napadu, a po postotku je bio i najbolji hrvatski strijelac, zabio je 27 pogodaka uz samo devet promašaja, što je odličnih 75 posto. Nažalost, u obrani, a pogotovo u napadu, ovisan je o raspoloženju svojih suigrača, da su oni bili bolji Vorijeva ocjena bi i ovaj puta bila maksimalna. Denis Buntić je za mnoge i nakon nekoliko velikih natjecanja bio velika nepoznanica, tako je vjerojatno bilo i za izbornika koji mu je najčešće pretpostavljao Marka Kopljara. No Buntić je svoju minutažu maksimalno iskoristio i kada se sve zbroji, bio je naš najbolji vanjski igrač. Ivano Balić je uvijek priča za sebe, od njega se očekuje da riješava sve utakmice i donosi medalje. Danas niti jedna od najjačih svjetskih reprezentacija ne ovisi o jednom igraču kao mi o Ivanu. Nekada je to dobro, a nekada baš i nije. Budući da je riječ o najboljem svjetskom igraču treneri svoju obrambenu taktiku grade na njemu, a neki ga namjerno pokušavaju isprovocirati. Čini se da su neki (Danci)u tome i uspjeli, pa je Balić bio nervozniji nego inače. Bez obzira na sve, dok je igrao Ivano igrala je i Hrvatska. Naravno, osim posljednje utakmice protiv Islanda kada su teret podnijeli neki drugi, mlađi igrači. Ipak, Balić je Balić i ovo, kako on kaže nezadovoljavajuće peto mjesto, sigurno će mu biti dodatni motiv da već iduće godine u Srbiji odemo koju stepenicu više. DOBAR Blaženko Lacković je u Švedsku doputovao nakon možda i ponajbolje polusezone u karijeri, ali ovo prvenstvo nije odigrao na tom nivou. Možda je razlog i što je izbornik, barem na početku, više vjerovao Valčiću, kojemu nikako nije išlo. Kasnije je Blaž u pojedinim utakmicama podsjećao na najbolje dane, iako, moglo je i bolje. Drago Vuković je potvrdio da se na njega itekako može računati, iako mu nije bilo lagano. Ulazio je na sve tri vanjske poziciije i uglavnom je to dobro ‘krpao’. Drago je jedan od igrača koji idu izravno na gol, igra i obranu i sigurno će u budućnosti dobivati veću minutažu. A, dobru minutažu imao je i Manuel Štrlek, koji je u pojedinim trenucima, pogotovo u napadu, pokazao zašto je najbolje hrvatsko lijevo krilo, iako malo više preciznosti ne bi škodilo. Nedostaje mu još malo iskustava i bolja igra u obrani, ali i to će doći sa utakmicama. Jakov Gojun je najbolji bloker prvenstva i obrambenu rolu odigrao je sasvim solidno, ali u današnjem brzom rukometu obrambeni specijalisti imaju sve manju ‘prođu’. DOVOLJAN U ovu kategoriju ulaze igrači od kojih smo očekivali puno više, no neki iz objektivnih, a neki iz subjektivnih razloga, našli su se ovdje. Iako, prije prvenstva nadali smo se da ovu kategoriju nećem uopće rabiti. Domagoj Duvnjak je trebao biti Balićev ‘alter ego’, ali, barem u Švedskoj, ništa od toga. Taman se oporavio od operacije koljena, da bi ga na početku Svjetskog prvenstva sustigla nova ozljeda. I još kada je fulao zicer protiv Srbije, nije se oporavio do posljednjeg susreta protiv Islanda, kada je podsjetio na svoje mogućnosti. Najbolje godine su tek pred njim. To se, nažalost, ne može reći za našeg najstarijeg igrača, Valčića, koji je bio neprepoznatljiv, iako je imao i više nego pristojnu minutažu. NIkako mu nije išlo, niti u obrani, a još manje u napadu. Nadamo se da je to bila samo prolazna slabost, inače se Zagrebašima loše piše u L igi prvaka. Marko Kopljar je svoje obrambene zadatke odradio kako-talko, ali u napadu nikako. Kada netko tko je visok 2,10 na cijelom prvenstvu pukne na protivnički gol samo deset puta, a zabije samo četiri, onda to nije dobro. Šteta, ovo je bila prava prilika da Kopljar dokaže da je prava zamjena za Metličića, ali, barem za sada, ništa od toga. Možda bi Ivana NInčevića bilo najpoštenije ostaviti neocijenjenog, ali, jedan od najboljih strijelaca Bundeslige morao je bolje odigrati protiv Poljaka, iako je na vratima bio odlični Szmal. Ivan Pešić jedini je od sva tri hrvatska vratara koji je barem nešto obranio na ovom prvenstvu, pogotovo protiv Poljaka i Islanđana. Možda bi i on uz veću minutažu biti bolji. NEDOVOLJAN Mirko Alilović nije obranio gotovo ništa, a puno bolji nije bio niti Marin Šego. Ovo sigurno nije bilo njihovo prvenstvo. Samo usporedbe radi, francuski vratari Omeyer i Karaboue obranili su ukupno 140 protivničkih udaraca, dok je naš trojac zajedno na svim utakmicama skinuo 80 lopti. Puno premalo za nešto više. NEOCIJENJENI Dva pivota, Musa i Marić, igrali su premalo da bi ih ocijenili, iako su obadvojica sasvim solidno iskoristili svoju minutažu. Musa je bio posebno uvjerljiv u obrani i izbornik će mu na idućim utakmicama morati posvetiti više pažnje, dok je Marić posebice u posljednjem susretu pokazao zašto je svojedobno bio najbolji pivot u juniorskoj konkurenciji. Pred njim je sigurno lijepa budućnost, naravno ako se u Zagrebu izbori za veću minutažu. Najteže je ocijeniti izbornika Slavka Golužu, kojemu je Švedska bila premijerno samostalno vođenje hrvatske reprezentacije. Činjenica je da je kompletnu reprezentaciju imao na okupu tek tjedan dana uoči Svjetskog prvenstva, tako da je vremena za uigravanje bilo premalo. Ipak, možda se trebalo naći malo više vremena za uigravanje napadačkih akcija, iako, Valčić, Balić i Kopljar igraju u Zagrebu i iza sebe imaju dosta zajedničkih utakmica. Mogao je Goluža možda razmisliti i o nekim igračima koji iza sebe imaju odličnu sezonu, poput Špoljarića iz Berlina, ili nekog od vratara iz Bundeslige. Možda je izbornik malo previše vjerovao u Kopljara koji mu to nije vraćao, kao uostalom i Tonči Valčić, ali Valča je ipak provjerena vrijednost i vjerovao je da će mu krenuti. Gledajući sa strane (a to je ipak najlakše), čini se da je Keta malo preteško primao kritike na svoj račun, a pogrešaka je sigurno bilo. U krajnjoj liniji, trener je uvijek taj koji odgovara za rezultat i sada je pitanje što će odlučiti vodeći ljudi HRS-a. Ukoliko se odluči da je peto mjesto uspjeh, znači da se radilo dobro, a ako kažu da nije bilo sjajno, morat će se napraviti neke promjene uoči nastavka europskih kvalifikacija. Na kraju, iako smo svi zajedno očekivali polufinale i borbu za odličja, niti peto mjesto nije katastrofa. Sjetimo se gdje su godinama bili Šveđani, koji su devedesetih godina prošlog stoljeća vladali svjetskim rukometom. Dugo ih nije bilo nigdje, a danas su u polufinalu Svjetskog prvenstva. Dobro, neki će reći da su tamo samo zato što su domaćini, ali, nas su pobijedili, znači nisu baš neka ‘lijeva’ momčad. Nekako smo uvjereni da Hrvatska neće čekati tako dugo kao Švedska. Uostalom, naši igrači su u najboljim godinama, a već iduće godine je Europsko prvenstvo u Srbiji, pa Olimpijske igre u Londonu, pa već 2013. novo Svjetsko u Španjolskoj… Puno prilika da se Hrvatska vrati tamo gdje je bila godinama, u sami svjetski rukometni vrh i ne sumnjamo da će se to dogoditi vrlo brzo. Zoran Vujić

Prethodni članakFrancuska i Danska u finalu
Sljedeći članakOsječankama bod iz Rijeke