Hrvatska jedina tri puta zaredom

S ponosom možemo reći (napisati) da je Hrvatska jedina koja se sa posljednja tri Europska prvenstva vratila sa odličjima. Nakon srebrnih medalja iz Norveške i Austrije, iz Srbije su Goluža i njegovi dečki donijeli broncu. Što bi za to dali jedni NIjemci, Šveđani, Španjolci, a o Francuzima da i ne pričamo. Pobjeda nad Španjolcima donijela nam je četvrtu medalju sa kontinentalnih prvenstava (osim Norveške i Austrije imamo i broncu iz Portugala ’94.) i najvažnije je da smo i dalje prisutni u samom vrhu, a to je ponekad najteže. Na kraju, kada se napravi analiza, malotko će biti nezadovoljan. Znamo, sve nas pomalo još peče poraz od domaćina, ali, realno, teško je u onakvoj atmosferi bilo izdržati svih 60 minuta. Nakon te utakmice mnogi su pomilslili da će hrvatska reprezentacija potonuti i kako neće naći snage i motiva za posljednji susret protiv Španjolske. I baš tu, odlučujuću, utakmicu naši dečki su odigrali najzrelije i uz onu protiv Francuza, ovo je bila i najkvalitetnija partija Hrvatske. Biti najbolji kada je najteže odlika je samo onih velikih, karakternih momčadi, a hrvatska reprezentacija to definitivno je. Hrvatska je na prvenstvo krenula taktički odlično. Na otvaranju protiv Islanda bilo je malo problema, ali odlična završnica susreta donijela je i prve bodove. Protiv Slovenije je bilo lakše, period dobre igre se produljio i protivnik nije imao pravu šansu za nešto više osim pristojnog poraza. Slično je bilo i sa Norvežanima, koji su tu i tamo priprijetili, ali ništa više od toga. U Novi Sad smo došli kao jedina reprezentacija sa sve tri pobjede, ali Španjolska se pobrinula da previše ne poletimo i ne proglasimo se pobjednicima puno prije kraja. Bilo je dovoljno jedno slabo poluvrijeme da dobijemo po prstima i shvatimo da do kraja ima još puno posla. Protiv Francuza se prethodnih godina uglavnom igralo za odličja, ovaj puta bio je to susret za polufinale. Pogotovo za Francuze koji će ovo prvenstvo željeti što prije zaboraviti. NIje bilo nekih većih problema, Karabatić i društvo cijelo prvenstvo su bili neprepoznatljivi i dobili smo ih nikad lakše, uz odličnu igru Marka Kopljara. U međuvremenu su nam Slovenci pobjedom nad Mađarskom napravili uslugu i uoči posljednjeg susreta u skupini znali smo da je polufinale tu. Kasnije smo neodlučenim ishodom protivi Mađara zapadnim susjedima uzvratili uslugu. Izbornik je protiv Mađarske odmarao neke od glavnih igrača i čuvao ih za veliki okršaj sa Srbijom. I onda se dogodila ta velika utakmica. Više od 20 tisuća neprijateljskih navijača, vrijeđanja, bacanja svega i svačega na teren, ne baš uvjerljivi suci, sve to nije nam išlo na ruku. Unatoč tome, Hrvatska je odigrala vrlo dobro prvo poluvrijeme, najbolji vratar prvenstva Stanić nije se sastao sa loptom, a onda se u drugom dijelu sve okrenulo. Naši su stali, a Stanić počeo braniti. Kada su mu se pridružili Ilić i Vujin, vidjelo se da neće biti dobro. Još kada su navijači dignuli domaću reprezentaciju povratka više nije bilo. Kako i zašto, još će se sigurno analizirati. Sami igrači rekli su da nakon te utakmice nisu mogli spavati i da im nije bilo do ničega. Ipak, dva dana kasnije sve su ispravili i odigrali odlično protiv Španjolske. Igor Vori je odigrao utakmicu prvenstva, slijedio ga je Lacković, a ni ostali nisu bili daleko. Vratili su Španjolcima za novosadski poraz i na kraju zasluženo osvojili broncu. Beogradska brončana medalja prva je u trenerskoj karijeri Slavka Goluže, koji je stano pod nekim pritiskom javnosti, je li baš on taj koji će dostojno zamijeniti velikog ‘maga iz Umaga’ Linu Červara. Ispit je uspješno položio, uveo je neke novosti, ubrzao igru, promijenio obranu i naših 6-0 ili 5-1 uglavnom je djelovalo sigurno i čvrsto. Bilo je i nekih ‘crnih rupa’, poput drugog poluvremena protiv Srbije, ali to se događa svakome, niti jedna reprezentacija na prvenstvu nije odigrala savršen turnir. Recimo, europski prvak, Danska, u drugi krug je došla bez bodova i onda se probudila i stigla do samog kraja. Nekada se neke stvari moraju i poklopiti, treba imati i sreće, a ona nas je ponekad zaista napustila. No, na kraju je bronca najbolji dokaz da je Goluža radio dobro. Ovo Europsko prvenstvo definitvno je potvrdilo veliki povratak Mirka Alilovića, kojega nakon ne baš uspješno odrađenog Svjetskog prvenstva u Švedskoj nije bilo neko vrijeme i sada se vratio i to u kakvom stilu. Mirko je u osam susreta obranio 80 udaraca i iako nekome možda tih deset obrana po utakmici ne zvuči impresionirajuće, ali većina njih bila je u trenucima kada je bilo najpotrebnije. Bio je silno motiviran i sigurno će nam biti od velike pomoći na idućim natjecanjima. Drugi veliki povratnik je Blaženko Lacković. Nakon nekoliko prvenstva na kojima je imao velikih problema sa ozljedama, ovaj puta je bio zdrav i bio je to Lac iz najboljih dana. Uz fantastičnog Danca Mikkela Hansena bio je najbolji lijevi vanjski prvenstva. Postigao je 32 pogotka i turnir je završio kao deveti strijelac turnira. Bio je odličan u svim utakmicama, možda je neke utakmice bio malo predugo zaboravljen na klupi, ali kada je bio na terenu u praviliu je bio naš najopasniji igrač. Veliki zalog za London i Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj. Europsko prvenstvo bilo je i definitivna potvrda Marka Kopljara, jedinog hrvatskog igrača u najboljoj sedmorki prvenstva. Igrao je Marko i obranu i napad, protiv Francuza odgirao utakmicu života, a vrlo dobar bio je i u osvajanju bronce protiv Španjolaca. Još kada se malo ohrabri i smanji broj pogrešaka u obrani dobit ćemo desnog vanjskog za idućih sedam-osam godina. Zabio je 25 golova, uz igru u dva pravca, više nego solidno. Ivan Čupić je sa 42 pogotka bio najbolji hrvatski strijelac, vrlo dobro je izvodio sedmerce, bio stalna opasnost sa krila, a kada se umorio, mijenjao ga je, uglavnom uspješno, Zlatko Horvat. Ivano Balić je dugo imao problema sa ozljedama, no ono što je igrao bilo je vrlo dobro. Svaki puta su se obrane usmjerile na njega, pa su drugi igrači dobivali više prostora. Osim toga, sa nekoliko prodora i asistencija podsjetio je zašto je izabran za najboljeg igrača svih vremena. Denis Buntić je prvih nekoliko utakmica odigrao zaista odlično, kasnije je proigrao Kopljar, pa je i minutraža bila manja. Ivan Ninčević je nakon ozljede Manuela Štrleka dobio punu minutažu, što je opravdao posebno u posljednjoj utakmici, kada je zabio nekoliko važnih golova. Igor Vori je igrao obranu i napad, što se u nekoliko navrata odrazilo na preciznost u šutu, proigrao je kada je bilo najpotrebnije, Španjolcima je u završnom susretu zabio je šest od šest, kapetanski. Željko Musa i Jakov Gojun bili su važne obrambene karike, još kada se malo opuste u napadu bit će super. Mali dužnici, iz raznih što objektivnih, što subjektivnih razloga, ostali su Domagoj Duvnjak, koji nikako nije uspio uloviti formu iz Hamburga, slično vrijedi i za Damira Bičanića, iza kojega je odlična klupska sezona u Francuskoj. U reprezentaciji je bio pomalo sputan, ali u nekoliko navrata pokazao je da se na njega može računati u budućnosti. Manuel Štrlek je u utakmicama prije obnovljene ozljede bio uglavnom vrlo dobar, iskoristio je svoju brzinu i raznovrsnost šuta, šteta da ga je ozljeda udaljila od terena. Ozljeda je smetala i Dragi Vukoviću, vratio se pred kraj prvenstva, bio vrlo solidan u obrani, dok ga je u napadu mučilo rame. Kada se oporavi, bit će to opet stari Vuk i za naprijed i za natrag. Venio Losert nije branio puno, imao je nesreću da bude na golu baš u trenucima kada obrana nije bila najbolja, ali svojim iskustvom i mirnoćom dobro je djelovao na momčad. Na kraju, velika čestitka svim igračima, stožeru i svima koji su bili uz njih. Treba pohvaliti i navijače, bilo ih je puno u Novom Sadu, a da nije bilo huliganskih ispada, napada i paljenja auta, sigurno bi ih bilo i na završnici u Beogradu. Sva sreća da nitko nije ozbiljnije nastradao, a beogradska policija je obavila dobar posao u Areni. Možda je i bolje da naših nije bilo više, tko zna kako bi to završilo. Igrači, nezadovoljni nekim napisima (navodne međusobne svađe, bombastični naslovi u stilu najboljeg žutila o svađi Balića sa Golužom) odučili su zašutjeti i ne razgovarati s novinarima. Budući da smo pratili većinu medija, ne možemo se složiti da nisu imali podršku, pa i nakon poraza od Srbije. Žutila na žalost ima svugdje pa tako i u rukometu, no to služi dotičnim novinarima na čast. Nema veze, proći će i to, već početkom travnja slijedi novi ispit. Hrvatska je domaćin olimpijskih kvalifikacija, ugostit će Island, Čile i Japan. Dvije najbolje reprezentacije osigurat će put u London, ne sumnjamo da ćemo i na Olimpijskim igrama navijati za Hrvatsku, isto kao i za godinu dana na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Zoran Vujić