Tri natjecanja tri hrvatske medalje

Hrvatska je pobjedom nad Slovenijom završila Svjetsko prvenstvo onako kao što je i počela. pobjedom. Tako je naša reprezentacija zlatu iz Portugala, srebrima osvojenima na Svjetskim prvenstvima na Islandu te u Tunisu i Hrvatskoj, dodala i ono što joj je nedostajalo, broncu u Španjolskoj. Znamo da ima puno onih kojij će reći da je moglo i bolje, ali kada se zna sa kakvim se sve problemima Hrvatska mučila od početka priprema pa do posljednje utakmici u Španjolskoj, brončana medalja je fenomenalan uspjeh. Blaženko Lacković je bio ozlijeđen i prije početka priprema, u Španjolskoj je pokušao igrati u prvoj utakmici, ali jednostavno nije išlo i na Laca nismo mogli računati do kraja. Denis Buntić zbog ozljede nije niti putovao na prvenstvo, a taman kada smo očekivalli da proigra, pukla je koščica u ruci Manuela Štrleka i on je morao u Zagreb. Vuković je ozlijedio zglob, Bičanića su mučila leđa, a Duvnjaka temperatura. Kada se sve zbroji, osam pobjeda među kojima je i ona protiv svjetskih prvaka Francuza i samo jedan poraz i to protiv europskih prvaka Danaca i više je nego dobar rezultat. Tim više kada smo vidjeli da su se naši igrači dignuli već dan nakon šokantnog poraza od Danaca i uvjerljivo svladali Slovence u borbi za treće mjesto. Opći dojam svih ljubitelja rukometa je da je Hrvatska, uz Dansku, igrala najljepši rukomet na prvenstvu. MIrko Alilović je odigrao odličan turnir i iako na kraju neće imati najviše obrana sigurno je jedan od najboljih vratara Svjetskog prvenstva. Napredovao je Mirko u odnosu na prošla natjecanja, bacao je lopte u kontre i znatno doprinijeo brzoj hrvatskoj igri. Domagoj Duvnjak je dokazao da je istinski vođa ove reprezentacije, u svakom susretu bio je jedan od najboljih, još da nije bilo te nesretne temperature, tko zna…Uglavnom, Dule je zabjao, asistirao, igrao obranu i ako IHF bude pošten, Duvnjak će sigurno biti u najboljoj sedmorki prvenstva. Tamo je mjesto i za fantastičnog Ivana Čupića, koji je i ovaj puta bio jedan od najboljih strijelaca turnira. Siguran u kontri, s krila i sa sedam metara. Samo jednom Čupko nije bio u svom najboljem izdanju, protiv Danske i taj smo susret izgubili. Nadamo se samo da ozljeda koju je ‘zaradio’ proitv Slovenije nije teže prirode. Kada mu je trebalo malo odmora, u igru je ulazio Zlatko Horvat koji je svoj dio posla obavio i više nego solidno. Igor Vori je, kao što se i očekivalo, igrao manje nego na prethodnim natjecanjima i to je odradio vrlo solidno. Minutažu je dobio i Željko Musa, bio je odličan u obrani, iako mu malo više preciznosti u napadu ne bi škodilo. U završnici je svoju šansu imao i Marino Marić, podsjetivši zašto je u mlađim kategorijama bio najbolji svjetski pivot. Jakov Gojun je pokazao da je u Atletico Madridu dodatno napredovao i bio je najbolji hrvatski obrambeni igrač, usput je stigao pripomoći i u napadu, bio je vše nego dobar. Ovo prvenstvo bilo je i prava prilika da glavne uloge preuzmu neki igrači koji ranije nisu imali veću minutažu. Tu prigodu najbolje je iskoristio Damir Bičanić, u odstustvu Lackovića prvi lijevi vanjski. Nebeski skokovi, golovi, svega je bilo. Još da ga nisu mučila leđa, bilo bi i bolje. Marko Kopljar je odigrao svoj najbolji turnir u reprezentativnom dresu. Pogotovo u prvih nekoliko utakmica kada je, uz Čupića, bio naš najopasniji igrač. Uslijedila je mala pauza, da bi u drugom poluvremenu protiv Slovenije ponovno proradila ‘slavonska haubica’. Šteta je što je ozljeda spriječila Dragu Vukovića da pokaže sve što zna. A baš nam je trebao, budući da igra i obranu i napad, no bit će za Dragu još prilika. Nakon što se ozlijedio Štrlek pozvan je Ivan Ninčević, koji je prvi dio prvenstva gledao daoma u fotelji. No vrlo brzo se priviknuo i iiako je bilo vidljivo da sa snagom ne stoji baš najbolje svoje vrijeme na terenu iskoristio je odlično. Na kraju nismo zaboravili niti one najmlađe koji su u Španjolskoj pokazali da nema straha za budućnost hrvatskog rukometa. Ivić je uspješno odmarao Alilovića, kao i Šprem Štrleka i Ninčevića. Možda i više nego što su se sami nadali igrali su Mandalinić i Stepančić. Obadvojica su uspješno svladala početnu tremu, postigavši pri tome nekoliko lijepih pogdaka i sigurno je da će u idućim goidnama njihova uloga biti još veća i značajnija. Promocija je bila i više nego uspješna, malo je igrača koji se sa svog prvog velikog reprezentativnog natjecanja vraćaju za medaljom. Slavko Goluža je ‘razoružao’ sve one koji nisu vjerovali u njegovo trenersko znanje. Hrvatska je igrala jedan puno brži rukomet nego ranije, sa čvrstom obranom i u svakom trenutku se znalo tko što radi. Možda i najbolja potvrda Golužinog znanja i autoriteta došla je u posljednjem susretu, protiv Slovenije, kada je izbornik samo dan nakon poraza od Danaca uspio ‘dignuti’ momčad baša kada je bilo najpotrebnije. Usput je tijekom cijelog prvenstva davao prilike onim najmlađim reprezentativcima i sve to se na kraju vratilo u obliku prve hrvatske brončane medalje na Svjetskim prvenstvima. Ovaj tekst smo počeli sa hrvatskim odličjima pa ćemo i na završetku reći da je Hrvatska jedina reprezentacija koja je na posljednja tri velika natjecanja, Europskom prvenstvu, Olimpijskim igrama i Svjetskom prvenstvu, osvajala medalje. Ni Francuska, ni Danska, ni Španjolska, samo Hrvatska. A onim vječnim kritičarima koji stalno kukaju kako je riječ o broncama, neka se pokušaju sjetiti u čemu je to Hrvatska treća u svijetu i to već godinama. I ZATO, BRAVO DEČKI, SVAKA ČAST!!! Zoran Vujić