Tridesetčetverogodišnji Tomislav Bešlić svoj je rukometni put započeo u Osijeku nakon kojeg je promijenio nekoliko klubova, a danas broji već petu sezonu u zagrebačkom Metalcu, klubu koji se ove sezone po prvi puta natječe u Premijer ligi. Premda pri dnu tablice, rukometaši Metalca pokazali su vrlo dobru igru tijekom sezone i poprilično namučili neke klubove iz vrha. Tomislav igra na poziciji desnog krila i trenutno je najbolji strijelac kluba. Između ostalog, upitali smo Tomislava o njegovoj rukometnoj karijeri, odnosima u klubu i planovima za budućnost.
Tomislave, kako bi se predstavio u nekoliko rečenica?
Rođen sam u siječnju 1983. Rukometom se bavim od 11 godine. Rukometni put započinjem u rukometnom klubu Osijek, a nastavljam ga u zagrebačkoj Dubravi radi studija na Kineziološkom fakultetu. U Zagrebu sam još igrao za Medveščak Infosistem te Medveščak Agram. Pred kraj studija igrao sam za Sisciu Sisak te se ponovno na kratko vrijeme vraćam u Dubravu, da bih sada već petu sezonu igrao u redovima zagrebačkog Metalca.
Možeš li nam opisati svoje rukometne početke? Zašto rukomet?
Rukomet je bio moj logičan odabir budući da mi je otac bio dugogodišnji rukometni igrač. Redovito sam pratio očeve treninge i utakmice te je samo bilo pitanje vremena kada ću se i ja odlučiti za taj sport. Sam moj početak vezan je za rukometni klub Osijek gdje sam praktično naučio prve rukometne korake te se zbog entuzijazma ondašnjih rukometnih djelatnika upravo i zaljubio u ovaj sport.
Koji je trener imao najviše utjecaja na tebe tijekom tvoje karijere?
Tijekom rukometne karijere imao sam priliku raditi s mnogo kvalitetnih trenera i zasigurno da je svaki od njih imao određeni utjecaj na mene, ali ipak od svih izdvojio bih trenera Silvija Ivandiju koji je definitivno ostavio najveći dojam na mene, prvenstveno kao osoba, a zatim i kao rukometni stručnjak.
Ovo ti je 13. sezona u Premijer ligi, prva je bila u sezoni 2001./2002. Možeš li malo iz svojeg ugla komentirati razlike u Premijer ligi između te sezone i sadašnje?
Točno, ovo je moja 13. sezona u Premijer ligi i smatram da je osnovna razlika od prije desetak godina i sada ta što se rukomet nesumnjivo igra brže. Postiže se više pogodaka te je za gledatelje zasigurno atraktivniji i zanimljiviji. Osim toga, ligu započinju igrati igrači u ranijoj dobi i samim time ranije se odlučuju za svoj profesionalni put.
U Metalac si došao 2012. iz Dubrave. Metalac je tada, kao i sljedeće dvije sezone, bio u 2. HRL Zapad. Prošle ste sezone bili prvaci u 1. HRL, što vas je uvelo u Premijer ligu ove sezone. Velik napredak u tri sezone. Međutim, trenutno ste predzadnji na tablici. Možemo li očekivati ostanak među 10 najboljih i sljedeće sezone?
Prije svega, glavni razlog tako brzog napretka, osim izuzetne kvalitete igrača, bio je i jedan odnos između igrača i djelatnika kluba koji je bio gotovo obiteljski. Upravo zbog jedne takve sjajne atmosfere u klubu, želja nam je bila i zaokruživanje tako jednog lijepog razdoblja ulaskom u najjaču državnu ligu, koja je definitivno bila velika stvar za tako mali kvartovski klub. Trenutno nismo u zavidnoj poziciji kada se pogleda stanje na tablici, ali unatoč tome i dalje postoji velika želja i nada da ćemo izboriti ostanak u Premijer ligi i smatram da smo na dobrom putu da to i ostvarimo.
Prošle ste sezone napunili Kutiju šibica na utakmici protiv Rudara. Bio je to pravi derbi, u punom smislu te riječi. Je li i u Premijer ligi jednako interesantna utakmica s Rudarom? Od kuda potječe takvo sportsko rivalstvo?
U pravu ste, bio je to uistinu pravi derbi pred punom Kutijom šibica. Moram priznati da je bio užitak igrati pred tolikom publikom i uvjeren sam da niti jedan posjetitelj, bez obzira za koju momčad navijao, nije otišao razočaran s te utakmice. Rivalstvo između Metalca i Rudara je jedno pozitivno sportsko rivalstvo, najviše iz razloga jer se već duži niz godina natječemo u istom rangu, ali i zbog činjenice da su naši međusobni susreti skoro uvijek vrlo napeti, borbeni i neizvjesni do samog kraja. Naši klubovi su u iznimno dobrim i prijateljskim odnosima pa nam takvi derbiji dođu kao svojevrsni festival rukometa. Naravno, naš cilj u tim ogledima je uvijek isti – pobjeda, pa će tako biti i u našem sljedećem okršaju za nekoliko tjedana.
Metalac slovi kao obiteljski klub. Na domaćim utakmicama seniorske momčadi uvijek vas bodre mali Metalci, a na poluvremenu se s trenerima igraju na terenu. Uz to, posljednje dvije godine organizirate i Familyball. Možeš li nam nešto više reći o tom projektu? Jesi li sudjelovao do sada?
Familyball, kao što sam naziv sugerira, je godišnje okupljanje i druženje svih članova Metalca, počevši od onih najmlađih, preko nas starijih pa sve do onih koji su nekad bili aktivni igrači Metalca, uz naravno sve ostale prijatelje Kluba, kojih je jako puno. Na to druženje, osim spomenutih članova i prijatelja Kluba, dođu i roditelji naših malih Metalčeka te se u jednoj opuštenoj i veseloj atmosferi družimo uz roštilj, glazbu i neizostavnu rukometnu loptu. Također se u sklopu druženja organizira i neformalno i revijalno natjecanje ekipa koje su najčešće sastavljene od
članova obitelji naših polaznika. Naglasak je na veselom druženju i međusobnom zbližavanju i upoznavanju svih onih kojima je Metalac na bilo koji način poveznica.
Familyball polako postaje tradicija te se svake godine održava pred sam kraj natjecateljske sezone. Osobno sudjelujem na Familyball-u svake godine sa svojom obitelji te se uvijek iznova radujemo ponovnom druženju. Na taj projekt smo mi u Metalcu iznimno ponosni i jako nam je drago da je Metalac prepoznat ne samo kao mjesto gdje će klinci doći na trening i otići doma, već kao klub koji se trudi ponuditi najmlađima nešto više, naglasiti im važnost stvaranja pravih prijateljstava, izgradnje iskrenih odnosa, poimanja rukometa kao timske igre i na kraju pomoći im savladati tehnike rukometne igre kako bi kao rezultat dobili to da uistinu zavole sport, a napose rukomet.
I za kraj, kako vidiš svoju rukometnu budućnost?
Zasigurno ju vidim u Metalcu, tu se osjećam sjajno i užitak je raditi, trenirati i igrati u klubu, te se samim time nadam da ću ovdje upravo i završiti rukometnu karijeru.
Rukometni uzor: Pierre Thorsson
Najdraži rukometni klub: Metalac
Prije utakmice uvijek… nemam posebne rituale
Pjesma koju slušam za „nabrijavanje“: Paul Simon i Art Garfunkel: El condor pasa
U slobodno vrijeme najviše volim….Putovati
Kad ne igram i treniram rukomet, bavim se…Obitelji
Utakmica za pamćenje: Moja prva utakmica
