Lokomotiva Zagreb, najtrofejniji zagrebački ženski rukometni klub, u svojih je 68 godina postojanja dala priliku mnogim igračicama da pokažu svoj talent i ostvare uspješnu rukometnu karijeru. Bilježi uspjehe i na međunarodnoj sceni pa su se tako rukometašice Lokomotive ove sezone, pobijedivši prošlogodišnje osvajačice, plasirale u polufinale Challenge kupa u kojem će igrati protiv Nizozemskog Virto/Quintusa. Već drugu sezonu dres Lokomotive nosi i Jelena Kajfeš, vanjska igračica koja je ove sezone u 1. HRL za Lokomotivu dala najviše golova iz igre. Dugi niz godina u Trešnjevci, a i sada u Lokomotivi, Jelena ostavlja dojam igračice kojoj treneri vjeruju i koja na terenu radi upravo ono što se od nje očekuje – razigrava suigračice, a usput i sama postiže pogotke. U reprezentativnoj karijeri još uvijek nema iskustva iako je jednom bila pozvana na okupljanje svoje generacije.
Jelena, što bi nam za početak rekla o sebi?
Rođena sam 01.07.1988. godine, završila sam Kineziološki fakultet u Zagrebu, stažiram u osnovnoj školi Ljubljanica kao profesorica tjelesne i zdravstvene kulture, radim kao fitness trenerica i igram rukomet u Rukometnom klubu Lokomotiva.
Kako je započela tvoja rukometna karijera? Za koje si klubove do sada igrala?
Rukometom sam se počela baviti u petom razredu osnovne škole kada sam se prvi put susrela sa rukometom na satu tjelesne i zdravstvene kulture. Od tada je počela moja ljubav prema tom sportu. Za to je bila zaslužna moja profesorica tjelesnog, Marjana Fržović, koja mi je bila i uzor. Prvi klub bio mi je Križevci, nakon toga Trešnjevka u kojoj sam provela osam godina i sada je moj trenutni klub Lokomotiva.
Dugi niz godina igrala si za Trešnjevku, a onda si na polovici prošle sezone prešla u redove gradskog rivala Lokomotive. Nije ti dugo trebalo da se prilagodiš i vrlo su brzo do izražaja došle tvoje dobre igre. Čini se da ti je od početka odgovarao način rada u Lokomotivi?
Iskreno, žao mi je što nisam otišla prije. Lokomotiva je ozbiljan klub, igramo Europu i sretna sam što sam dobila priliku biti dio jedne takve ekipe. Način rada u Lokomotivi mi potpuno odgovara, volim trenirati, volim naporne i zahtjevne treninge, tako da mi to nije bio problem. U početku nije bilo lagano prilagoditi se na novu ekipu, ali krajem prošle polusezone, a pogotovo u ovoj, potpuno sam se prilagodila i to se odrazilo i na mojoj igri.
Promijenila si dosta trenera tijekom karijere. Za kojeg trenera ili trenericu smatraš da je najviše zaslužan/zaslužna za ono gdje si danas?
Pa ne znam koga bi posebno izdvojila, od svakog trenera sam puno naučila, ali trener Silvio Ivandija me doveo u Lokomotivu tako da mogu reći da je on zaslužan za ovo gdje sam sada. Također, moj sadašnji trener, Nenad Šostarić, koji je veliki stručnjak, ima način treniranja koji meni najviše odgovara i njegovi izvrsni treninzi svaki dan unapređuju moju igru.
Lokomotiva je ove sezone vrlo uspješna i u Europi, u Challenge kupu. U dvije ste utakmice bile bolje od prošlogodišnjih osvajačica, Rocasa Gran Canarije. Znači li to da s razlogom možemo vjerovati u podizanje trofeja ove godine?
Igranje u Challenge kupu je za nas jedno veliko iskustvo. U obje smo utakmice pokazale da smo ozbiljna ekipa. Rocasa Gran Canaria dvije godine nije izgubila u Challenge kupu i veliki je uspjeh bio pobjediti ih i izboriti plasman u polufinale. Bilo bi lijepo kada bi osvojile Challenge kup i dat ćemo sve od sebe da to i ostvarimo. Vjerujem u našu ekipu i sigurna sam da to možemo.
Podravka i Lokomotiva već dugo godina zauzimaju prva dva mjesta u hrvatskom ženskom rukometu. Smatraš li da i u ženskom rukometu treba osnovati regionalnu ligu ili je hrvatska liga sasvim odgovarajuća? Bi li uopće eventualno osnivanje takve lige koristilo ženskom rukometu u Hrvatskoj?
Pa mislim da bi to bilo jako dobro. Više bi se čulo za hrvatski ženski rukomet. Hrvatska liga je puno slabija nego prije par godina kada je bilo puno više klubova koji su se borili za poziciju na vrhu ljestvice. To je najvećim dijelom uvjetovano lošim financijskim stanjem u klubovima tj. općenito u ženskom rukometu. Mnoge dobre igračice prestale su igrati, došle su mlađe, perspektivne cure, ali to još uvijek nije na onom “starom” nivou. Regionalna liga svakako bi donijela neko novo uzbuđenje, jače utakmice, dobre i zanimljive protivnike, a samim time naše bi igračice skupile dragocjeno iskustvo.
Bi li voljela jednog dana zaigrati u nekoj drugoj ligi? Koja ti se čini najprimamljivijom?
Kada bih imala nekoliko opcija, jedan od prvih izbora bila bi mi Mađarska. Njihova liga mi je nekako najprimamljivija. Dovoljno je spomenuti Györ, najuspješniji mađarski klub, koji redovito igra Ligu prvakinja, te Erd, čija me igra oduševila na pripremnom turniru u Českoj prošle godine. Stil igre koju igraju mi je jako privlačan – dobra obrana iz koje proizlazi kontra ili polukontra, igra je dinamična, sve se radi brzo, ali promišljeno. Mađarska liga je uvijek bila na vrlo visokom nivou što se tiče profesionalnosti i ulaganja u ženski rukomet, a to se najbolje vidi po imenima igračica koje tamo igraju. Iz tih razloga bi mi definitivno bilo drago kada bih mogla steći iskustvo igranja takvog profesionalnog rukometa u jakoj, ako ne i najjačoj, ligi svijeta.
Rukometni uzor: Anita Gorbicz
Najdraži rukometni klub: Larvik
Prije utakmice uvijek…. pijem kavu
Utakmica za pamćenje: poluzavršnica državnog prvenstva za 88. godište, davno je to bilo 🙂
Pjesma koju slušam za „nabrijavanje“: ima ih puno
U slobodno vrijeme najviše volim… šetati psića Koka
Kad ne igram i treniram rukomet, bavim se… fitnessom, putovanjima, odmaranjem
