Malo mjesto s premijerligaškim klubom, borbena igra do zadnje sekunde, vruća domaćinska atmosfera – jedna od najboljih u hrvatskim ligama. Sve se ove asocijacije mogu svesti pod isti nazivnik – RK Rudar. Trenutno su na četvrtom mjestu tablice u Ligi za ostanak, posljednjem koje osigurava najviši rang natjecanja i sljedeće sezone. Prvo desno krilo Rudara, tridesetogodišnji Zvonimir Đikić, ove je sezone jedan od najboljih strijelaca kluba. U klub je došao sezone 2011./2012. i bio je dio njegovog probijanja do Premijer lige. Osim toga, Đikić je i stalni član hrvatske reprezentacije u rukometu na pijesku koja ove godine brani europsko zlato na domaćem terenu.
Zvonimire, reci nam nekoliko rečenica o sebi…
Imam 30 godina, po struci sam magistar inženjer građevinarstva, rođen sam u Bugojnu, a odrastao sam u Trogiru. Posljednjih šest sezona nastupam za rukometni klub Rudar s kojim sam od 2. HRL, preko 1. lige došao do Premijer lige. Uz to sam dugi niz godina član reprezentacije rukometa na pijesku.
Kako glasi tvoja rukometna priča? Zašto baš rukomet? U kojim si klubovima do sada igrao?
Rukometom sam se počeo baviti u Trogiru gdje sam i odrastao. Višak energije i lijeva ruka nagnali su roditelje, koji su se i sami bavili rukometom u mladosti, da me upišu na treninge u RK Trogir. Tamo sam stasao i igrao do odlaska na studij u Zagreb gdje počinjem igrati za RK Dubravu, a kasnije sam nastupao i za RK Bjelovar. S obzirom na razinu koji su klubovi zahtijevali nisam mogao nastaviti tamo budući da sam završavao studij. Tu sam s RK Rudarom našao zajednički jezik te su mi cijelo vrijeme dok sam zavrašavo studij izlazili u susret. Zbog takvih uvjeta i dobrih odnosa sam i dalje u Rudaru, vjerujem, na obostrano zadovoljstvo.
RK Rudar ove je sezone ušao u najviši rang rukometnog natjecanja u Hrvatskoj, i, kako sada stvari stoje, na dobrom je putu da ostane u ligi. Može li, po tvojem mišljenju, RK Rudar na ljestvici i više od trenutne pozicije? Što bi vas zadovoljilo na kraju sezone?
Nama je plasman u najviši rang zasigurno velik zalogaj, posebno uzme li se u obzir da se radi o ekipi čiju okosnicu, uz par igrača ”sa strane”, čine isključivo domaći dečki, a radi se o mjestu koje broji 1200 stanovnika, no taj zalogaj došao je svakako zasluženo. Cilj ove godine je ostanak u tom rangu i realni su izgledi da se on i ostvari. Možda zvuči neskromno, ali smatram da smo morali ili barem mogli imati još koji bod na svom kontu, a za to nam je falilo malo sportske sreće i iskustvo igranja takvih utakmica. Činjenica da smo u svojoj dvorani pobijedili favorizirane ekipe poput Dubrave, Gorice i Spačve, koje su se plasirali u Ligu za prvaka, govori da možemo, a pobjeda u gostima u zadnjem kolu protiv Metalca koji nam je izravni konkurent za ostanak, nam je ulila samopouzdanje i pokazala put koji trebamo slijediti u nastavku natjecanja, posebice kada je riječ o utakmicama u gostima.
Koliko je teže i zahtjevnije igrati Premijer ligu nego, recimo, 1. HRL?
Ovo mi je prva sezona s Rudarom u Premijer ligi (nastupao sam niz sezona s ranije spomenutim klubovima), te prošavši više rangova, mogu zaključiti da je Premijer liga definitivno znatno kvalitetnija i zahtjevnija. Razlika je prvenstveno u fizičkoj spremnosti, ali i taktičkoj pripremi, odnosno taktičkoj zrelosti ekipa. Sigurno je da i u nižim ligama ima pojedinaca koji mogu nastupati u Premijer ligi, ali definitivno je razlika između ta dva ranga velika, što najbolje pokazuje trenutni plasman dva tima koja su tek ušla u ovaj rang (RK Rudar i MRK Metalac).
Na domaćim, a i bližim gostujućim utakmicama Rudara uvijek je uzavrela atmosfera. Smatraš li da je i ona djelomično zaslužna za uspjehe koje ste postigli?
Definitivno navijači i prijatelji kluba imaju ulogu u ovoj cijeloj priči, glasno su nas bodrili i na nekim gostovanjima, a domaća atmosfera je nadaleko poznata, bilo da se radi o utakmicama prve momčadi ili mlađih uzrasta, i prava je šteta što nema više takvih sredina jer posebna je draž igrati pred „vrućim“ tribinama, bilo da se radi o tvojim ili protivničkim navijačima. Ljudi su prepoznali i cijene to što ostavljamo i zadnji atom snage na terenu, nerijetko protiv fizički znatno većih i jačih protivnika. Istaknuo bih posebno atmosferu na tribinama u posljednjih nekoliko utakmica, koja je bila zaista uzavrela, a mi smo im to vratili na najbolji mogući način – pobjedama.
Od kojeg trenera smatraš da si najviše naučio i da si u radu s njim najviše napredovao?
Prošao sam dosta trenera kroz različite klubove te mi je teško istaknuti baš jednoga. Smatram da je za trenerski posao, uz rukometno znanje i vrhunsko poznavanje kondicijske pripreme koja je uvjet za bavljenje bilo kojim sportom, potrebno prije svega biti psiholog i pedagog te znati pronaći način kako prodrijeti do igrača i iz njega izvući maksimum. Baš je to stavka koja se po mom mišljenju dosta često zanemaruje, a podjednako je važna za uspjeh, posebice kada je riječ o radu s mladim igračima.
Osim dvoranskog, igraš i rukomet na pijesku. Iza sebe imaš zavidne reprezentativne uspjehe, a sada vas čeka i Europsko prvenstvo na domaćem terenu na kojem ćete sigurno pokušati osvojiti peto zlato u nizu. Kada si se počeo baviti tim sportom i pomaže li ti nekako igranje na pijesku za dvoranski rukomet?
Prvi put sam se s rukometom na pijesku susreo prije petnaestak godina na turniru u Trogiru gdje me je zapazio tadašnji izbornik reprezentacije i od 2006. sam i član iste. Rukomet na pijesku je aktivni odmor od rukometa i igrači koji ga aktivno igraju, a posebice na razini reprezentacije, će vam potvrditi da im uvelike pomaže i olakšava pripreme za dvoranski rukomet. Hrvatska reprezentacija aktualni je europski i svjetski prvak i zasigurno da ćemo pokušati obraniti naslov i osvojiti još jedno zlato, posebice kada igramo doma pred svojom, nadam se mnogobrojnom publikom. To će biti izazov s obzirom na to da je prvenstvo nešto ranije ove godine, a ligaška natjecanja traju dosta dugo te je vremena za pripreme nešto manje. Također, zbog činjenice da smo najbolji, druge ekipe imaju dodatan motiv kada igraju protiv nas, a u rukometu na pijesku često jedna lopta zna odlučivati, no do sada smo se s pritiskom znali nositi i svi dečki jedva čekaju da krene sezona pijeska. Uz Europsko prvenstvo u Zagrebu, ove godine nas očekuju i Svjetske igre u Poljskoj, a to je jedino natjecanje s kojeg nam nedostaje zlato.
Kako vidiš svoju rukometnu budućnost? Naravno, pitanje se odnosi i na pijesak i na dvoranu.
S obzirom na to da sam uz bavljenje rukometom i zaposlen, ostaje mi vrlo malo vremena za bilo kakve druge stvari, a kada uz sve to ubrojite ozljede koje su neizostavni dio sporta, upitno je hoću li se i sljedeće sezone nastaviti baviti rukometom, a posebice hoće li to biti u ovom rangu. Do konačne odluke se nadam da ću doprinijeti ostanku kluba u Premijer ligi te obrani naslova prvaka Europe u reprezentativnom dresu i osvajanju jedine medalje koja nedostaje.
Rukometni uzor: Stefan Kretzschmar
Najdraži rukometni klub: Minden
Prije utakmice uvijek: tajni ritual koji ne smijem otkrivati protivnicima
Utakmica za pamćenje: finale Svjetskog prvenstva u rukometu na pijesku 2016. protiv Brazila
Pjesma koju slušam za „nabrijavanje“: Ima ih previše
U slobodno vrijeme najviše volim: putovati
Kad ne igram i treniram rukomet: odmaram i uživam u društvu obitelji, cure i prijatelja
