Mlađi kadeti: Vratili se naši zlatni dječaci

1100

Uobičajenu užurbanost Zračne luke “Franjo Tuđman“ u rano nedjeljno jutro dodatno su prodrmali naši mlađi kadeti sa zlatnim medaljama oko vrata. Dok su se zbunjeni stranci pitali o čemu se radi i kakva je to medalja, oni su nekako sramežljivo, kao da se to njih ne tiče, primali čestitke od obitelji, djevojaka, prijatelja, i ponekih slučajnih namjernika. I tek tu i tamo ponekog novinara.

U tjedan dana prošli su pravo „vatreno krštenje“ na svom prvom velikom natjecanju. I zato to zlato ima posebnu vrijednost. Od remija sa Slovenijom pa nesretnog poraza od Francuske, i jedine slamke spasa pobjede nad Isladom, do produžetaka i drame sedmeraca s Danskom. I velikog finala s Njemačkom. Sve su izdržali i izašli kao pobjednici. A oni su zapravo prvi put bili zajedno, mnogi od njih tek su se upoznali, prvi put obukli majicu sa znakom HRS-a i otišli do kraja. Napravili su to protiv rukometnih velesila, Danske, Njemačke, Francuske, Slovenije. I zato to zlato treba poštivati. A iskovali su ga zapravo samo rijetkima znani nihovi treneri u klubovima, od Dugog Sela, preko Senja, PPD Zagreba ili Mornar – Crikvenice. I stoga velika zahvala ide i njima. Ali i Nini i Kreši (izbornik Marković i trener Ivanković), Ivanu Dragiću, Karlu Šporeru, Nikoli Golubu i Tomici Madjerčiću koji su s njima proveli ovo pakleno ljeto. I vjerovali su. Ili znali da oni to mogu…

Tim su zlatom, prvim hrvatskog rukometa na Europskom olimpijskom festivalu mladih, ukupno četvrtim naših mladih sportaša u Bakuu na ovim igrama, svrstali Hrvatsku na 13. mjesto po uspješnosti (4 zlata i 1 srebro). Od 48 zemalja. I zato još jednom naklon do poda. Bravo, bravo dečki!

Nino Marković, izbornik muške mlađe kadetske reprezentacije:
A što da kažem. Ponosan sam na ove dečke. Mnogima od njih to su bile prve utakmice na toj razini. I nisu posustali, ni jednog trenutka. Ni kada smo gubili od Francuske, zaostajali pet pogodaka protiv Danske u polufinalu, četiri Njemačke u finalu. Pokazali su nevjerojatan karakter.
Svi me pitaju ima li tu potencijala za budućnost. Naravno da ima, ne želim upasti u zamku pa nekoga izdvajati, vidjeli ste sve. Njima treba omogućiti normalne uvjete da rade treniraju i razvijaju se.
Moja i Krešina (Ivanković) frizura (ošišani na nulu u svlačionici), to je dio dogovora s dečkima. I morali smo to napraviti. Ubit će me žena, ali što da radim.

Fabijan Grubišić, mlađi kadetski reprezentativac:
Fantastično se osjećamo.Možda još nismo ni svjesni što smo napravili. I jako smo sretni. Padali smo i dizali se tijekom turnira, ali nismo odustajali ni jednog trenutka. Kada god bismo otišli u minus, mi smo kao za inat iz njega izlazili još jači. To je naša snaga. Ovi dečki su čudo.

Dominik Kuzmanović, mlađi kadetski reprezentativac:
Uh, umorni smo jer zapravo gotovo da nismo spavali. Malo smo slavili, ali pravo slavlje će biti tek danas. Krenuli smo u ponoć po hrvatskom vremenu, i evo stigli u osam i petnaest ujutro u Zagreb. Stvarno smo odigrali turnir za pamćenje. Premda, nakon remija sa Slovenijom i poraza od Francuske smo mislili da nećemo proći skupinu. Ali ni jednog trenutka, nismo odustajali, čak ni u finalu kada smo gubili, koliko ono, četiri razlike, nisam pomislio da mi to nećemo stići. Znao sam da mi to možemo. I zato smo svi jako sretni.

I otišli su prema Domu sportova, s čijeg parkirališta kreću u sve akcije, odnosno svojim kućama, obiteljima. Iza njih je ljeto bez dana kupanja, druženja s djevojkama, prijateljima, odmora. Ali ne žale ni za čim. Znaju dobro, da se sve, što su uložili kroz višegodišnji trening, u sport svoga života, a posebno ovoga ljeta, vratilo u Bakuu. A to je tek početak…