Olimpijske igre, Atena 2004: 15 GODINA PONOSA I SLAVE

253

Bila je nedjelja. Posljednji dan Olimpijskih igara u Ateni. Datum 29. kolovoza 2004. godine. Vrijeme 16:45. Cijelo poslijepodne, kolone ljudi u hrvatskim majicama slijevale su se prema olimpijskom parku u Glyfadi, odnosno “Hellinikon“ Areni. Žurili su da vide nove olimpijske pobjednike u rukometu. Željeli su vidjeti i pljeskom pozdraviti reprezentaciju koja je u tih 16 atenskih dana ispisala jednu od najljepših stranica hrvatske sportske povijesti.

A ta je reprezentacija izgledala moćno, razigrano, maštovito, gotovo nedodirljivo. Mnogi će i dan danas reći, bio je to najljepši rukomet svih vremena. Gazili su sve pred sobom. S osam pobjeda u nizu, savršenom nizu, stigli su do olimpijskog zlata. Redom su padali Island, Slovenija, Koreja, Rusija, Španjolska, u četvrt završnici Grčka, polufinalu Mađarska i na kraju u velikom finalu Njemačka.  Svaki od tih susreta imao je svoju priču, svoju dramu, svog junaka.

Finale je ipak bilo poseban događaj. A Njemačka najteži mogući suparnik. Još su bila svježa sjećanja na veliku bitku koju smo s njima vodili u finalu Svjetskog prvenstva godinu dana ranije u Portugalu. Bilo je to  60. minuta nove lavovske borbe. Na trenutke je to prelazilo u  pravi rat živaca. Ali naši su rukometaši još jedanput pokazali su nevjerojatno jaki i u „glavi“, da su  zapravo najjači, kada je najpotrebnije. A  upravo po tome, razlikuju se najbolji od najboljih. Nakon početnog vodstva naših, Njemačka je držala kontrolu nad igrom i rezultatom u prvom dijelu. U 16-oj minuti imali su, za finale velikih 8:5. Ipak, pet minuta prije predaha, Hrvatska dolazi do izjednačenja 9:9. Ali nije izdržala do kraja i Njemačka je u poluvremenu imala plus jedan 11:12.

S obranom 6-0, mučili su nas Nijemci dugo i u nastavku. U jednom trenutku ponovno su imali tri pogotka razlike 12:15. I činilo s da naši posustaju. Ipak u 40-oj minuti s dva pogotka za redom Petra Metličića, Hrvatska se vratila u ravnotežu. Sljedećih 12. minuta bilo je 12. najdužih minuta u hrvatskoj rukometnoj povijesti. Igralo se pogodak za pogodak. Svaka pogreška mogla je biti kobna. Ali onda je proradio hrvatski rukometni stroj. Mirza Džomba je zabio za 21:20 . Zatim se u fantastičnom izdanju ukazao Nikša Kaleb i s tri pogotka za redom srušio njemačke snove. Otišla je Hrvatska u 57-oj minuti na 24:21 i odradila posao do kraja, za konačnih 26:24.

Lino Červar, izbornik zlatne olimpijske generacije 2004.:
”Već prvog dana priprema na panou u dvorani za trening obilježili smo naš početak i cilj. A cilj je bila medalja. Zato sam i ispisao sam osam zlatnih pravila koji su bili naša misao vodilja:

  • ekipa je najbolji igrač
  • lijepo je živjeti i raditi zajedno
  • traži se apsolutno međusobno poštivanje i uvažavanje
  • zahtijevam od svakog pojedinca beskrajnu vjeru u uspjeh
  • maksimalno se žrtvovati i platiti
  • pozitivan pristup u utakmici
  • taktička disciplina
  • obrana je zaštitni znak svake pobjedničke ekipe

Drugi put u svojoj povijesti, hrvatski rukometaši popeli su se na Olimp, na mjesto koje je rezervirano samo za najveće i najbolje. A oni su bili upravo takvi, najveći, najbolji, jednom riječju čudesni. Naslovu svjetskog prvaka, pridodali su naslov olimpijskog pobjednika. Malo je onih koji se mogu pohvaliti takvim ostvarenjem. Momčad snova, rukometni dream team činili su:

  1. VENIO LOSERT
  2. VLADO ŠOLA
  3. VALTER MATOŠEVIĆ
  4. NIKŠA KALEB
  5. IVANO BALIĆ
  6. BLAŽENKO LACKOVIĆ
  7. VEDRAN ZRNIĆ
  8. IGOR VORI
  9. DAVOR DOMINIKOVIĆ
  10. MIRZA DŽOMBA
  11. DRAGO VUKOVIĆ
  12. SLAVKO GOLUŽA
  13. GORAN ŠPREM
  14. DENIS ŠPOLJARIĆ
  15. PETAR METLIČIĆ

STRUČNI STOŽER:
IZBORNIK: LINO ČERVAR
TRENER: IRFAN SMAILAGIĆ
FIZIOTERAPEUT: MILORAD SAKRADŽIJA (pok)
FIZIOTERAPEUT: STANISLAV PEHAREC
TEAM LEADER: IVICA UDOVIČIĆ

Zbog kvota MOK-a u Ateni izravno uz reprezentaciju nisu bili dr. Josip Feldbauer, prof. Miljenko Rak, Zdenko Zorko i Damir Kajba, ali je njihov doprinos olimpijskom zlatu iznimno veliki, i s razlogom ih se smatra dijelom stručnog stožera.