Njegova, ali i sezona „njegovih Kineza„ završila je među prvima. Početkom ožujka Beijing Sport University očekivano je posustao na startu nokaut faze SEHA – Gazprom lige u kojoj su se natjecali ove sezone, a već tjedan dana kasnije bili su doma.
Vlado Šola i njegov stožer tako su dobili malo duži predah, u očekivanju da se korona kriza smiri i da se u potpunosti mogu posvetiti pripremi nove sezone, odabiru igrača, pripremama. O njegovim iskustvima u radu s Kinezima, trenerskom putu, ambicijama, ali i općenito o rukometu u ovim teškim vremenima bilo je iznimno ugodno razgovarati, jer Šola je osoba za koju nema tabu teme, s njim možete pričati o čemu god želite.
Vlado, što se radi, kako prolaze dani nakon Kineza?
- Malo odmaram, malo uređujem vrt, tu je u kući cijela obitelj, pogledamo neki film, seriju, skoknem do dućana i uglavnom sam posvećen rukometu. Sistematiziram sve silne papire za koje nisam imao vremena tijekom sezone, slažem ih, pospremam na kompjuteru. I gledam jako puno utakmica. Proučavam sustave igre, tražim rješenja koja bi mogao primijeniti u radu s Kinezima, otkrivam načine na koji bi mogli igrati recimo obranu s obzirom na limite koje imamo, odnosno što se može poboljšati u napadu. Uglavnom nije mi dosadno.
Ekipa Beijing Sport Universityja je već u Kini. Pretpostavljam da ste na vezi s njima. Jesu li svi zdravi?
- Oni su sredinom siječnja došli u Hrvatsku nakon zimskog predaha. Baš u trenucima kada je kriza u Kini počela buktati. Testirani su i nitko nije imao nikakve simptome, tako da su normalno kod nas mogli nastaviti s treningom i igrom. Kada smo pak 03. ožujka, ispali od Meshkov Bresta odmah su praktički otputovali u Kinu. To je bilo u pravi trenutak, jer kod nas se tek počela provoditi karantena, a u njihovoj zemlji se smirivala. Išli su nažalost u dvije skupine, nije bilo avionskih karata na jednom letu za sve. Ali sve je proteklo u najboljem redu i doma su. Tu nastavljaju s treninzima jer ih čeka domaće natjecanje.
Kako ocjenjujete tu prvu sezonu? Jesu li Kinezi zadovoljni?
- Čak bih rekao oduševljeni su. Ne samo SEHA ligom, već i Hrvatskom. Trebalo nam je dosta dugo da svi zajedno pohvatamo konce, na kraju su kao što ste mogli vidjeti trojica igrala Ligu prvaka za PPD Zagreb, što je ravno senzaciji. Znate, njima je ovdje sve bilo novo. Kultura, jezik, hrana, a da o rukometu na pričamo. Ali sve smo to malo po malo savladavali. Kada su konačno pohvatali način života, grad, dvoranu, konce rukometne igre i neke naše ideje, počeli su se pokazivati drugi nedostaci – snaga, tehnika, taktika. Mnogi su od njih jako kasno počeli igrati rukomet. Dugo su bili izgubljeni. Premalo su i sami među sobom komunicirali, razmjenjivali ideje, tražili rješenja. Oni vole raditi, učiti i to se vidjelo na kraju sezone. Mislim da su shvatili naše ideje i želje, odnosno koncept koji smo im pokušavali prenijeti. Kada se to dogodilo, pojavio se drugi problem. U cijeloj ekipi su samo dva igrača imala 100 kilograma. To u modernom rukometu ne prolazi. Oni ne znaju igrati jedan na jedan, da ne govorim o udarcima iz polu prekršaja, ili s polu distance, itd, itd… Naravno da se u jednoj sezoni teško mogu napraviti dramatični pomaci, ali nešto smo ipak napravili i vjerujem da će se to osjetiti sada kada budu igrali za svoje klubove u Kini. Naime, oni će praktički bez prekida treninga nastaviti igrati kinesku Super ligu, i baš me zanima kako će to izgledati.
Kakvi su daljnji planovi s BSU-om?
- Bude li sve u redu s „gospođom koronom“ u Kini i kod nas oni bi se trebali vratiti 01. kolovoza u Hrvatsku i tada bi počeli pripreme za novu sezonu. Prije toga bi u lipnju trebali otići u Kinu, pogledati nekoliko utakmica, odabrati neke nove igrače. Osim toga, PPD Zagreb mora donijeti odluku hoće li nekoga od ovih koji su nastupili u Ligi prvaka zadržati ili poslati da igra u Goricu. Treba složiti cijeli raspored priprema, prijateljskih susreta, transfera, viza. Ima posla koliko hoćete. Osobno imam ugovor da ih vodim još godinu dana, a on se teoretski može pretvoriti i u 2 +1, ako bude potrebe. Čekamo smirivanje krize da se svi ti razgovori obave i napravi plan.
Vlado, svjetski sport je stao, pa tako i hrvatski rukomet. Kako riješiti pitanje prvaka u svim ligama, o tome se već danima vode polemike na portalima , društvenim mrežama?
- Ja to uopće ne razumijem. Čemu žurba? Cijeli svjetski sport je u mirovanju. Sada nam više nego ikada treba strpljenje, pamet. Jedino što je važno u ovom trenutku je zdravlje. Kada se konačno steknu uvjeti za normalno funkcioniranje života, a to znači i sporta, klubovima treba dati barem dva-tri tjedna za pripreme. Kakvog smisla ima igrati, izložiti sportaše brojnim ozljedama, a gledateljima uskratiti užitak vrhunskog zadovoljstva. S druge strane, možda baš ova pauza pomogne da mnogi zaliječe ozljede koje vuku mjesecima, sasvim se oporave, i tako željni igre donesu nam pravi spektakl u završnici sezone. Naravno za svaku pojedinačnu odluku i natjecanje trebati će dobro razmisliti može li se ono održati tijekom ljeta. Konkretno, kod nas praktički ni jedan rukometni klub nije vlasnik dvorane, već ona pripada gradu, odnosno lokalnoj zajednici. Hoće li dobiti termine za treninge, utakmice. Kada će igrati ako ljeto bude vruće, jer gotovo ni jedna dvorana nema klimu i da ne nabrajam dalje.
I za kraj kakvi su vaši trenerski planovi u budućnosti? Vjerujem da je BSU samo jedna stepenica trenerskog odrastanja. Vidite li se jednog dana možda i na klupi hrvatske reprezentacije kojoj ste kako igrač jako puno dali?
- Naravno da bih to volio. Ali u ovom trenutku mi imamo izbornika. Gospodin Lino Červar nam je upravo donio još jednu medalju s velikog natjecanja. Ima dogovor s HRS-om da vodi reprezentaciju do Olimpijskih igara. Koliko znam on bi silno želio zaokružiti svoj ciklus Igrama u Tokiju. I to je po meni u redu. Odluku o tome donosi čelništvo HRS-a, a ne mi treneri. Osim toga siguran sam da čelništvo vrlo dobro zna tko je trenerski spreman i sposoban voditi hrvatsku reprezentaciju. Kakva je svrha sjesti na klupu reprezentacije, ne napraviti ništa i trenerski se potrošiti. A to je lako moguće. Uostalom trenersko odrastanje i kandidatura za vođenje reprezentacije nisu utrka na 100 metara. To je mali maraton. Ako netko jednog dana procijeni da ja to mogu i zaslužujem, bit ću silno sretan. Ako ne, život ide dalje.
