Na današnji dan: 24 godine ponosa i slave

122

Vrijeme brzo leti. I samo oni s najboljim pamćenjem sjetit će se ovoga 4. kolovoza 1996. godine, i Atlante, odnosno dana kad je Hrvatska osvojila svoje prvo olimpijsko zlato uopće u povijesti. Dodatna sreća i ponos za nas leže u činjenici da su to napravili rukometaši, predvođeni karizmatičnim pok. Velimirom Kljaićem.

A samo mjesec mjesec dana ranije, hrvatska muška rukometna reprezentacija izgledala je poput razbijene vojske na Europskom prvenstu u Španjolskoj. Bez prave igre, atmosfere, u narušenim odnosima, pa izbornikovom ostavkom u završnici turnira i osvojenim petim mjestom, nitko nije mogao ni sanjati što će se dogoditi 35 dana poslije.

Hitnim i interventnim izborom Velimira Klajića za novog izbornika, sve se promijenilo i na kraju pretvorilo u jednu od najljepših i najvećih hrvatskih sportskih priča. Oni koji su imali sreću da budu u blizini te reprezentacije, a posebno novinari koji su je pratili, zasigurno  mogu napisati knjigu o tom čudesnom pothvati. Svi se živi sjećaju kratkih i živopisnih priprema u Tupelu, betonskog igrališta na kojemu su stradali tabani noge pok. Istoka Puca, i tetive Zlatka Saračevića, golova koje je priručno izgradio lokalni stolar.

A što tek reći za prvi susret na turniru sa Švicarskom. Gubili su naši gotovo cijeli susret, u jednom trenutku čak šest razlike (13:19), da bi na kraju isčupali tijesnu pobjedu 23:22. Dugo će se još prepričavati lukavstvo pok. Velimira Kljaića koji je najprije protiv Rusije poslao na vrata Valtera Matoševića da brani sedmerac u posljednjoj minuti susreta, pa ga neočekivano ponovno pozvao u zadnji trenutak da mu da još neki savjet i tako dodatno podigne nervozu kod izvođača Dmitrija Torgovanova. Valter je obranio taj sedmerac pri rezultatu 24:24, a na drugoj strani u brzoj protu-akciji briljantni Božidar Jović je zabio pogodak s devet metara i praktički nas odveo u polufinale. Znaju mnogi za još jednu mudrost našeg pokojnog izbornika, kada je posljednji susret u skupini sa Švedskom igrao bez četvorice najboljih igrača, čuvajući ih za Francusku, ali pružajući im i priliku da predahnu. Osjetio ja dobri stari Kljun da ćemo se sa Šveđanima opet sresti i nije propustio priliku da ponešto i sakrije od Bengta Johanssona.

Nakon što su naši dečki u polufinalu pobijedili Francusku 24:20, a Švedska dobila Španjolsku 25:20, slijedilo je veliko finale. A ono je pokazalo svu raskoš hrvatskog talenta, nevjerojatnu snagu i upornost. Šveđani su u susret ušli kao svjetski i europski prvaci i jedino što im je neodostajalo bilo je olimpijsko zlato. I bili su za mnoge veliki favoriti. Ali ponešto se tog 4. kolovoza pitalo i Hrvatsku. Već na poluvremenu, Hrvatska je imala velikh pet pogodaka razlike 16:11. Stisnula je Švedska opasno u nastavku, u jednom trenutku se približila na samo minus jedan, ali nije uspjela doći do pobjede. Pogodak odluke, 13 sekundi prije kraja zabio je Nenad Kljaić s crte za povijesnu pobjedu, 27:26.

Georgia Dom sigurno pamti mnoga slavlja. Ali takvog kao što je bilo hrvatsko te nedjelje  sigurno ne. Tu je prvi put pokazana ona gusjenica ili stonoga, koja će postati zaštitni znak svih naših slavlja u godinama koje dolaze.

Zlatne medalje našim rukometašima uručio je Antun Vrdoljak koji je u ime MOK-a bio zadužen za rukometni turnir. Hrvatsku zastavu na najvišem jarbolu, i hrvatsku himnu prvi put u povijesti na Olimpijskim igrama pjevali su nam:

IGRAČI: Venio Losert, Valter Matošević, Patrik Ćavar, Vladimir Jelčić, Irfan Smajlagić, Vladimir Šujster, Slavko Goluža, Goran Perkovac, Valner Franković, Zlatko Saračević, Istok Puc, Zoran Mikulić, Bruno Gudelj, Alvaro Načinović, Božidar Jović i Nenad Kljaić

STRUČNI STOŽER: pok. Velimir Kljaić, pok. Vlado Nekić, Zdenko Zorko, Vladimir Rončević, Stanislav Peharec, Damir Suman, Josip Guberina