27. Svjetsko prvenstvo u Egiptu završilo je za hrvatsku rukometnu reprezentaciju prije nego što je to itko mogao očekivati. Hrvatska se oprostila od natjecanja prije nokaut faze, a najslabijim plasmanom u povijesti nastupa na svjetskim prvenstvima. To je činjenica od koje se ne može pobjeći i koja boli, ali u isto vrijeme pokazuje i put kojim naša reprezentacija mora ići ukoliko želi ostati u svjetskom vrhu. Uostalom, iz Egipta su se sasvim sigurno prije plana vratili jedan Portugal, Slovenija, Njemačka… I nitko to ne tretira kao nacionalnu katastrofu.
Hrvatska je u Egiptu imala jako dobar ždrijeb. Ali ga nažalost nije iskoristila i ušla u borbu za medalje. Pobijedila je Angolu 28:20, Katar 26:24 i Bahrein 28:18, te igrala neodlučeno s Japanom 29:29. Uz to je doživjela dva bolna poraza od Argentine 23:19, i Danske 38:26 koja su je stajala završnog dijela natjecanja u Egiptu.
Na kraju bitke obično je puno generala. Ali ostaje činjenica, bez želje da bilo koga opravdavamo, da je Hrvatska u Egiptu igrala bez nekoliko jako bitnih igrača koji su je prije godinu dana doveli do finala Europskog prvenstva u Stockholmu. Tu prije svega mislimo na Luku Stepančića, pa Luku Cindrića, na kraju Marina Šegu. Prvi uopće nije kandidirao za Egipat zbog oporavka od operacije, drugi se ozlijedio u prvoj utakmici s Japanom, a vratar se nakon 50-tak dana oporavka priključio ekipi tek u trećoj utakmici Prvenstva. Kad svemu tome dodamo da je Igor Karačić zbog ozljede pubisa propustio kompletne pripreme, da je Domagoj Duvnjak dva dana prije Nove godine igrao finale Lige prvaka (kao i Luka Cindrić), a prije toga u stanju potpunog mirovanja preležao koronu, jasno je zašto Hrvatska nije bila bolja. Kad od tri ponajbolja srednja vanjska na svijetu, a oni su duša i mozak svake ekipe, nemate ni jednog sto posto spremnog jasno je kakva vas sudbina čeka.
Naravno i izbornik snosi svoj dio krivice. I on je to jasno rekao nudeći ostavku i odlazak nakon SP-a. Kompromis u koji je ušao vodeći nedovoljno zaliječene igrače, povremeno lutanje u koncepciji igre, poneka nelogična zamjena i slično, stajali su nas pogrešaka koje su drugi vješto koristili. Hrvatska je top reprezentacija samo kad je maksimalno tjelesno spremna i kompletna. Mi nažalost nemamo luksuz Francuza, Norvežana ili Španjolaca da možemo složiti dvije gotovo podjednako dobre ekipe.
Egipat je prošlost. Hrvatska se mora kao, što je to lijepo rekao kapetan Domagoj Duvnjak, brzo resetirati i pripremiti za olimpijske kvalifikacije. Naši dečki nisu zaboravili igrati rukomet i nisu ništa slabiji nego prije godinu dan kada su naciju bacili u trans osvajanjem europskog srebra. U ovom trenutku treba im mir i zdravlje. Budu li kompletni za 40 dana u Montpellieru, sve će opet biti po starom.
Za kraj, evo nekoliko statističkih podataka koji će otkriti kakva je to Hrvatska bila u Egiptu. Naše prvo ime bio je nedvojbeno Marino Marić. Za dva sata i 36 minuta igre imao je realizaciju od 26 pogodaka (prvi strijelac Hrvatske) iz 33 pokušaja ili 79 posto. Tu su i brojni sedmerci koje je zaradio, ali i osam asitencija.
Drugo ime koje je oduševilo cijelu Hrvatsku je Ivan Martinović. U 2 sata i 9 minuta igre, izrastao je u drugog strijelca reprezentacije u Egiptu, a debitant je na velikom natjecanju. Tome je dodao i 8 asistencija, 7 tehničkih pogrešaka, 1 ukradenu loptu, 1 blok i 3 isključenje. Za mladog igrača više nego dovoljno.
U kategoriji onih koji nisu razočarali svakako su Ivan Pešić i Marko Mamić. Prvi se vratio u reprezentaciju nakon dvije godine, i u nešto više od 3 i pol sata igre imao 44 obrane, od 134 udarca ili 33 posto. Drugi je u 3 sata i 43 minute postigao 17 pogodaka iz 28 udaraca (61 posto). Usput je imao i 9 asistencija, 6 tehničkih pogrešaka, 3 ukradene lopte, 2 bloka, 1 isključenje. Dovoljno da kažemo da je to bio njegov najbolji turnir do sada.
I tu bismo stali. Svatko od 16 preostalih igrača koji je nastupio u Egiptu dao je onoliko koliko je mogao u tom trenutku. Puno je različitih okolnosti, utjecalo na to da nisu bili bolji. Jako je važno da su se svi zdravi vratili iz Egipta i odlaze u svoje klubove bez dodatnih ozljeda. I ne sumnjajte, svi će oni napraviti analize i pojedinačne i kolektivne i vratiti se još jači bolji.
Na kraju, željeli bismo samo podsjetiti, od 2003. do 2020. godine Hrvatska nikada nije bila slabija od šestog mjesta na tri velika natjecanja (OI, SP, EP). Svi drugi imali su uspona i padova i vraćali su se. Dovoljno je samo podsjetiti se da je Danska 2017. na Svjetskom prvenstvu bila deseta, pa dvije godine kasnije svjetski prvak. Na Europskom prvenstvu 2020. pak osvojili su 13. mjesto. Francuska je 2017. godine bila svjetski prvak. Dvije godine kasnije treća, a na europskoj smotri 2020. godine tek četrnaesta. Događa se i najvećima, zar ne?
