Dvadeset godina je prošlo, ali sjećanja ne blijede. Dapače. Portugalski dani ponosa i slave još su živi i vraćaju nas u najsretnija rukometna vremena. I nema onog tko barem malo voli i živi rukomet, a da se ne sjeća tog čudesnog uspona hrvatske muške seniorske reprezentacije na krov svijeta.
Nema onoga tko ne pamti da je ta čudesna generacija, počela Prvenstvo porazom od Argentine, da joj je Saudijska Arabija dan poslije vodila na poluvremenu 10:8 i da su nakon toga pregazili sve. Mnogi i danas pokušavaju saznati što se to dogodilo u poluvremenu te utakmice i kako je to Hrvatska odjedanput proigrala i očarala rukometni svijet.
Hrvatska je moćnu Rusiju dobila dva razlike 28:26. Slijedile su Francuska i Mađarska. Minimalna slavlja 23:22 i 30:29 donijela su nam 1. mjesto u skupini. Na tom svjetskom prvenstvu igralo se po posebnom sustavu. Prvi i treći spajali su se s drugim i četvrtim iz druge skupine. Prenijeli smo dva boda zbog pobjede nad Rusijom i za suparnike dobili Egipat i Dansku. A njih smo doslovno pregazili u Rio Majoru. Na minus 6 ostale su obje reprezentacije – Egipat 29:23, Danska 33:27. Time smo osigurali polufinale, ali i izravni plasman na Olimpijske igre u Ateni godinu dana kasnije.
Završnica Prvenstva igrala se u Atlanticu u Lisabonu. Dva dana charteri i charteri spajali su Hrvatsku i glavni portugalski grad. U polufinalu se dogodio mitski obračun sa Španjolskom. Nakon 60. minuta igre bilo je 26:26. Poslije prvih produžetaka dva puta po pet minuta 31:31 pa smo morali igrati i druge. U njima je Hravtska konačno slavila i s ukupno 39:37 prošla u veliko finale.
A tamo nas je čekala Njemačka koja je u polufinalu bila bolja od Francuske 23:22. Teško je pronaći riječi kojima se može opisati igra naše reprezentacije i atmosfera u dvorani. Hrvatska je moćnom njemačkom stroju, koji je do finala stigao sa sedam pobjeda i jednim remijem, utrpala čak 20 pogodaka prvo poluvrijeme. U nastavku je za nijansu spustila gas, ali ostala dovoljno čvrsta, agresivna, dominantna i na kraju slavila 34:31.
Svijet je bio očaran našom izvedbom. I mnogi su već tada tu momčad nazvali rukometni „dream team“. I doista je bio. Jer samo godinu dana poslije, nakon svjetskog otišao je i do olimijskog zlata, do besmrtnosti.
Evo kompletnog stručnog stožera i reprezentacije iz Portugala 2003. godine: izbornik Lino Červar, pom. trener Irfan Smajlagić, trener vratara Mirko Bašić, fizioterapeuti Milorad Sakaradžija i Ante Arić, dr. Josip Feldbauer, tehniko Ratko Balenović i direktor Ivica Udovičić.
Igrači: Vlado Šola, Mario Kelentrić, Valter Matošević, Nikša Kaleb, Goran Šprem, Mirza Džomba, Vedran Zrnić, Renato Sulić, Božidar Jović, Igor Vori, Davor Dominiković, Denis Špoljarić, Slavko Goluža, Tonči Valčić, Ivano Balić, Blaženko Lacković, Petar Metličić.
