Hrvatska rukometašica Josipa Bošković rođena je 27. travnja 1988. u Požegi. Djetinjstvo je provela u malom mjestu Novi Bešinci, smještenom na obroncima Papuka, točnije na prirodnoj granici gdje se to pitomo slavonsko gorje svojim krajevima dodiruje s nadaleko poznatom „Zlatnom dolinom“. Rasla je uz stariju sestru Valentinu i mlađeg brata Tomislava.
Osnovnu školu pohađala je u dva kilometra udaljenom općinskom središtu Kaptol, u školi koja je dobila ime po zavičajnom piscu Vilimu Korajcu. Gotovo u samom središtu mjesta su sportski tereni – nogometno i rukometno igralište na kojima su odrastale mnogobrojne generacije. Nekad je rukomet, osobito ženski, bio nezaobilazan sport, a kaptolačka mladost rado ga igrala. Duh toga vremena zatekao je i Josipu koja ga je prihvatila s nevjerojatnom lakoćom. Prirastao je uz njezino biće kao da je stvoren baš za nju.
Već u 6. razredu osnovne škole, na Županijskom školskom natjecanju u Požegi, primijećen je njezin talent, strast i predanost tome sportu. Bi li htjela igrati za nas – zateklo ju je poslije natjecanja pitanje koje joj je uputio Dubravko Kakuk, jedan od članova uprave gradskog rukometnog kluba, tada s imenom „RK Zvečevo“.
Iako u strahu da joj mama Zdravka i otac Ivan neće dopustiti još jednu obvezu, ipak su je bez pogovora sljedećih 5 godina svaki dan vozili na trening u 12 kilometara udaljenu Požegu. Kada otac, inače hrvatski branitelj, nije stizao zbog posla u pekarnici, ulogu vozača preuzimao je tko je bio slobodan od rodbine i susjeda. Josipa nije izostajala s treninga čak ni po ružnim vremenskim uvjetima kakve zimi znaju priređivati vjetar i snijeg s Papuka.
Tada bi je otac pitao: Moramo li i danas? Odgovor bi bio kratak i odrješit: Moramo! Dvorana Grabrik u Požegi (danas SD Tomislav Pirc) bila je njezin drugi dom. Marljiva, uporna i tvrdoglava, puna života – takvom su je znale njezine suigračice i treneri. Zahvaljujući takvim osobinama uspjela se nametnuti u pokatkad grubom sportu kakav je rukomet. Broj 3 koji je nosila, letio je s jednog na drugi kraj dvorane. Josipa je bila desno krilo, zabijala je golove ljevicom, što je bila njezina velika prednost.
Mladoj, naoko krhkoj, prekrasnoj smeđokosoj djevojci svaka je utakmica bila važna. Povremeno je odlazila na ispomoć i u tridesetak kilometara udaljenu Novu Gradišku i tamo igrala s jednakom predanošću.
Zapazila ju je nadaleko poznata bivša rukometašica Klaudija Bubalo koja je zbog nje dolazila nekoliko puta u Požegu ne bi li ju nagovorila da igra za RK Lokomotivu. Josipa se ipak odlučila sportsku karijeru vezati za Osijek, kako bi bila što bliže kući. U gradu na Dravi imala je veliku podršku još jedne slavne rukometašice – Katice Ileš.
Sad već odrasla mlada žena, Josipa je igrala i u hrvatskoj B reprezentaciji, na utakmicama u Rumunjskoj i Austriji. Nudili su joj ugovore u Italiji i Španjolskoj. Dva dana prije puta, odustala je od angažmana za španjolski rukometni klub Osusuma. Nije htjela otići izvan svoje Hrvatske.
Prerasla je i Osijek, godine 2010. odlazi u Istru igrati za RK Umag. Za taj su je period vezala najljepša sjećanja. Sjajan trener Dragan Rajić i djevojke s kojima je dijelila sportske uspjehe ali i poraze. Josipa se nikada nije obazirala na povrede. A imala ih je: od napuknuća dva rebra, povrede ramena, do ozbiljnih povreda zglobova na nogama, i puno „sitnih“ povreda.
Zbog udaje se vratila u rodnu Požegu, u kojoj je u međuvremenu, na njezinu veliku žalost, rasformiran rukometni klub za koji je nekada igrala. Josipa je imala silnu želju trenirati djevojčice, buduće rukometašice. Ali, Požega nije jedina koja nema uvjete za to. Kako bi ostala u svijetu rukometa, dok joj je posao u trgovini to dopuštao, svaki petak odlazila je trenirati i igrati u Osijek.
Prije više od tri godine donijela je odluku od koje je nisu mogli odvratiti – postaje pirotehničarka. U duši – žena ratnica, nasmijana, zadužena za dizanje dobre atmosfere. Na minama zagađenom prostoru – tiha, mirna i strpljiva.
Josipa Bošković jedna je od 40 njezinih kolega koji se nisu vratili kući s posla. Ona je prva smrtno stradala žena na visoko rizičnom poslu razminiranja. Svi su oni žrtve rata.
Na posljednjem ispraćaju, u subotu 25. veljače 2023., na mjesnom groblju u Kaptolu, počast joj je došao odati golemi broj ljudi s kojima je dijelila kratki život. Za vrijeme obreda, na kojem je pročitana i dirljiva sažalnica biskupa požeškog Škvorčevića, opipljivi osjećaj nevjerice i muk.
Josipa će ostati u sjećanju baš kakva je bila: nasmijana, uporna, dosljedna, predana, borbena. A dok je sjećanja, živi i Josipa Bošković – kćer, sestra, unuka, nećakinja, teta, kuma, susjeda, legica, rukometašica, pirotehničarka, i još mnogo toga neizbrisivoga…
