Vrijeme brzo prolazi. Kao da je bilo jučer, a zapravo je prošlo punih 15 godina od velikog finala s Francuskom, Svjetskog prvenstva kojem je Hrvatska bila domaćin 2009. godine. Slike prepune splitske i zagrebačke Arene 16 dana natjecanja, još su svježe i svima nama pred očima. I pobjede koje su se nizale jedna za drugom.
Prvenstvo smo otvorili tijesnom pobjedom protiv Južne Koreje 27:26. S Ivanom Čupićem koji je postigao osam pogodaka i bio naš prvi strijelac. Dva dana kasnije s golemom razlikom svladan je Kuvajt (40:21). Najučinkovitiji u tom susretu bio je Goran Šprem koji je također postigao osam pogodaka. Kuba je prošla na isti način. Hrvatska je slavila s 41:20 uz još jednu briljantnu predstavu Ivana Čupića koji je zabio čak 11 pogodaka. Onda je stiglo novo veliko iskušenje, Španjolska. Bila je to i nova rapsodija naših rukometaša koji su „furiju“ ostavili na minus deset, što je dugo godina bio njihov najteži poraz na velikim natjecanjima. Bila je to noć Domagoja Duvnjak koji je postigao sedam pogodaka. I za kraj nam je ostala Švedska. Gusto je bilo sve tamo negdje do ulaska u posljednjih deset minuta. Onda je hrvatska obrana zatvorila pristupe našim vratima, napadački podigla nivo svoje igre i još jedanput uz maestralnu predstavu Ivana Čupića (8) slavila 30:26 te kao prvoplasirana otišla u Zagreb na drugi dio natjecanja. Uz nas su dalje prošli Korejci i Šveđani.
U drugom krugu čekali su nas Mađari, Francuzi i Slovaci. Prvi su na redu bili sjeverni susjedi. I morali su potpisati predaju u “paklu“ zagrebačke Arene s 27:22. Junak je ponovno bio Ivan Čupić sa šest pogodaka. Izbornik Lino Červar je protiv Slovačke odmorio dobar dio udarnih snaga, ali opet pobjeda nije mogla doći u pitanje ni jednog trenutka. Tu je večer obilježio Mateo Hrvatin s osam pogodaka. I za kraj nam je ostala Francuska. Bila je to igra živaca, s malo pogodaka. Na kraju je slavila Hrvatska 22:19. Moglo je i trebalo biti i više, ali je Dauda Karaboue imao nevjerojatnu večer s čak 19 obrana. Naš najbolji pojedinac Igor Vori s osam pogodaka iz osam pokušaja.
Slijedilo je polufinale protiv Poljske. Nakon izjednačenog prvog poluvremena (14:13), još 15-tak minuta u nastavku trebalo je našim rukometašima da slome otpor Poljaka, naprave razliku i mirno privedu susret kraju 29:23. I naciji donesu neopisivu radost. Finale je bilo tu, medalja također… Ali, svi smo htjeli zlato.
Francuska je u drugom polufinalu relativno lako dobila Dansku i točno na današnji dan 1. veljače stigla u Arenu na veliki okršaj. Mnogi će reći i najveći u povijesti svjetskih prvenstava. Pregršt zvijezda, velikana, bilo je na obje strane.
Prvo poluvrijeme igralo se pogodak za pogodak. Hrvatska je vodila na početku susreta i na kraju poluvremena. No, prednost od jednog pogotka uglavnom je bila na francuskoj strani. Prvi dio ipak je završen našim minimalnim vodstvom 12:11. Francuze su vukli Daniel Narcisse i Michel Guigou, nas Ivan Čupić. Jako su nam nedostajali pogoci s vanjskih pozicija.
Ali prva bitka tek se rasplamsala u nastavku. Na krilima Michela Guigoua Francuzi su povezali tri pogotka za redom na početku drugog poluvremena i ponovno preuzeli vodstvo. Nervoza se počela sve više osjećati i na terenu i na tribinama. Ivano Balić je svoj prvi i jedini pogodak zabio u 37. minuti za 14:14. Odgovorio je Nikola Karabtić. Onda smo zabili još dva za redom i ponovno bili u vodstvu 16:15. Nešto kasnije imali smo još jedno, ujedno posljednje 17:16. Francuska obrana bila je granitna. Didier Dinart, Nikola Karabtić, Cedric Sorhaindo, na koga god bi naši udarili nisu mogli proći. Uz sve to, tu je u svom elementu bio i Thierry Omeyer. A naše frustracije bile su sve veće i veće. Šest minuta prije kraja Francuzi su pobjegli na plus tri, 18:21. Zlato nam je polako izmicalo iz ruku. Okršaji Ivana Balića i Nikole Karabtića i unošenje u lice jedan drugome, ušli su u legendu. Igor Vori je u završnici također izgubio živce, varkom uplašio danskog suca Pedersena i dobio izravni crveni karton. Francuska je dobila rat na terenu i još nam u završnici zabila tri pogotka za redom za konačnu pobjedu 19:24.
Tugu terenom i tribinama Arene moglo se rezati nožem. Nije bilo lako podnijeti poraz. I danas ga pamtimo. Bez obzira na to, bili smo i ostajemo ponosni na jednu čudesnu, mnogi će reći neponovljivu generaciju naših rukometaša tih godina!
Podsjetimo se tko je sve bio dio te ekipe: Venio Losert, Mateo Hrvatin, Ivano Balić, Domagoj Duvnjak, Blaženko Lacković, Vedran Zrnić, Marko Kopljar, Igor Vori, Jakov Gojun, Zlatko Horvat, Ivan Pešić, Goran Šprem, Denis Špoljarić, Petar Metličić, Denis Buntić, Josip Valčić, Tonči Valčić, Mirko Alilović, Ivan Čupić, Dalibor Anušić, Ivan Ninčević. Izbornik je bio nenadmašivi Lino Červar.
