Srebro, najveći uspjeh na EP-ima

85

Hrvatska je osvajanjem srebrne medalje u Norveškoj postigla najveću uspjeh na europskim prvenstvima. Još tamo davne 1994. godine u Portugalu je osvojena bronca i od tada nas nije bilo na europskom tronu. U međuvremenu bilo je 5., 6., 8., pa čak i 16. mjesto na kontinentalnim prvenstvima. Doduše, na dva posljednja, u Švicarskoj i Sloveniji, bili smo nadomak odličja, ali, stali smo na stepenicu niže, na 4. mjesto. Zanimljivo, na ta dva posljednja EP, na putu do odličja zaustavio nas je isti protivnik kao i u borbi za norveško zlato, Danska. Zbog svega toga, ali i zbog činjenice da je Hrvatska od 8 posljednjih velikih natjecanja čak 7 puta igrala u polufinalu, te, nakon svih silnih problema sa ozljedama koje su pratile hrvatsku reprezentaciju od samog početka priprema, pa sve do finala, srebro sa EP ogroman je uspjeh. Ima još nešto, pogledajmo kako su u Norveškoj prošli osvajači odličja sa prošlog EP u Švicarskoj i SP u Njemačkoj. Sad već bivši europski prvaci, Francuzi, jedini su uspjeli osvojiti medalju i na ovom EP, bili su brončani, nakon što su u borbi za 3. mjesto zgazili svjetske prvake, Nijemce, 10 razlike. Srebrna iz Švicarske, Španjolska, završila je tek kao 9. u Norveškoj. Danska je jedina, osvajanjem zlata, napravila 2 koraka naprijed, od bronce je stigla do samog vrha. Već smo rekli da je svjetski prvak, Njemačka, ostala bez medalje, i viceprvak svijeta, Poljska, iz Norveške odlazi kao 7. reprezentacija Europe. Hrvatska je potvrdila ne samo kvalitetu, već i kontinuitet stalnog boravka među najboljim reprezentacijama Europe. Bit će vremena za pravu, stručnu analizu igre svakog pojedinca na EP. Mi, ovako gledajući sa strane, možemo reći da su ozljede uvelike odredile ne samo tijek događanja na samom prvenstvu, već su i bitno odredile kvalitetu igre pojedinih igrača. Tako je Balić još jednom pokazao da je najbolji igrač na svijetu, vodio je hrvatsku do finala, ali, na kraju se dvomjesečno netreniranje moralo odraziti i na snagu i na formu, tako da posljednje 2 utakmice nije bio onaj pravi. Ali, ipak naš najbolji igrač na EP. Što se tiče ostalih vanjskih igrača, Lacković se dugo mučio sa ozljedama (koljeno, prst) i dugo je tražio pravu formu na prvenstvu. Iako je non-stop ponavljao da je zdrav i kako ga ništa ne muči, vidjelo se da to nije onaj pravi Lac. Ipak, zabio je nekoliko vrlo važnih golova, recimo, posljednja 2 u polufinalu protiv Francuza. Na lijevom vanjskom igrao je i Tonči Valčić, odličan protiv Poljske, a pokazao je da itekako zna igrati obranu. Pero Metličić je nakon finala izgledao kao da je došao sa -solunskog fronta-. Sav u flasterima, istegnutog nožnog mišića, a igrao je u oba pravca. Uz Balića, naš najbolji igrač na EP. Denis Špoljarić je, kako i obično, odradio odličan posao u obrani, a kada je trebalo, mijenjao je Peru i to vrlo solidno. Davor Dominiković je početak prvenstva gledao sa tribina, kasnije je dočekao svojih 5 minuta, sigurno jedan od najboljih obrambenih igrača na svijetu. Drago Vuković je naznačio dobru formu, ali, ozljeda ga je sputala da se iskaže do kraja. Josip Valčić i Domagoj Duvnjak imali su zadatak malo odmoriti Balića, a, Duvnjak je uz to izvodio sedmerce. Neke je zabio, neke nije, ali, vidi se potencijal. Nadamo se da će vrlo brzo prerasti i u kvalitetu. Nikša Kaleb je po kozna koji puta pokazao da je u 3-2-1 obrani gotovo neprelazan half. U napadu na početku malo samozatajan, no, kasnije je zabio nekoliko važnih pogodaka. Ozljeda rebra onemogućila mu je nastup u finalu. Ljubo Vukić je mijenjao Kinu, nije igrao previše, pokazao je da se na njega može računati. Igor Vori je imao najveću minutažu na EP, budući da je drugi pivot Renato Sulić dobar dio prvenstva bio ozlijeđen, a trećega nije bilo. Igrao je Vori u oba pravca, a, koliko je dobar bio u obrani, govori i činjenica da je izabran za najboljeg obrambenog igrača prvenstva. Sulić je do ozljede bio vrlo dobra, no, dobio je vrlo nezgodan udarac koji ga je mučio do kraja prvenstva. Kod vratara, Mirko Alilović pokazao je najviše. Iako nije svaku utakmicu počeo kao prvi, obranio ipak najviše. Sa nepune 23 godine sigurno veliki zalog za budućnost. Vjenceslav Somić nije obranio previše, ali, dobro je raspodijelio obrane, pogotovo protiv Francuza u polufinalu. Dragan Jerković se baš nije snašao, tako da je veći dio EP odgledao sa tribina. Desna krila smo namjerno ostavili kao -šećer na kraju-. Iako su Zlatko Horvat i Ivan Čupić na EP otputovali kao zamjene za ozlijeđene Džombu i Zrnića, dokazali su da nema straha za desnu stranu idućih 10-ak godina. Horvat je nekoliko prvih susreta na prvenstvu odigrao odlično, a, kada je Červar dao prigodu još mlađem Čupiću, on ju je maksimalno iskoristio. Čupić je na važnim utakmicama zabijao kao na treningu, mrtav- hladan, nije ga bilo briga tko je na golu. Velika karijera mu je zagarantirana. Kada se svima ovima iz Norveške još pridodaju Losert, Džomba, Zrnić, Šprem, Kopljar, Bičanić– i još neki mlađi, gotovo sa sigurnošću možemo reći da će Hrvatska još dugo biti u samom europskom i svjetskom rukometnom vrhu. Z.V.

Prethodni članakLacković: Danas mi pobjeđujemo
Sljedeći članakZamet srčano do bodova spasa