Od posljedica duge i teške bolesti, zbog koje su mu bile i amputirane obje noge, u srijedu, 14. listopada, je preminuo Ivo Pranjić, jedan od najboljih rukometnih sudaca i instruktora koje je Osijek imao. Rođen 8. ožujka 1947. u Gunji, radni vijek proveo je u nekad iznimno jakom grafičkom poduzeću Litokarton, prvo kao slovoslagar, a potom knjigotiskarski strojar, a rukomet ga je zaokupirao još kao srednjoškolca. Bio je standardni pivot Grafičara, u društvu s Kirhbaumerom, Sandukčićem, Kasapovićem, Karnašem , MedićeM, Rabom…(na slici iz ’66., čuči, prvi zdesna), koristeći igralište u Podgrađu za treninge (i) i sa proslavljenom Katicom Ileš, i a kad je taj klub ’72. ugašen, posvetio se suđenju. Koristeći iskustva iz igračke karijere, brzo je stasao u izvrsnog arbitra, stekavši zvanje saveznog suca pa je najduže u paru s Krešimirom Tomičićem (do ’86.), koji mu je ranije godinama bio suigrač, vodio najznačajnije susrete tog vremena.
I nakon što je prestao suditi, Pranjić je ostao aktivan, možda s još više žara, u raznim rukometnim udrugama. Uvažavan i cijenjen u rukometnom svijetu, postao je predsjednik Zbora rukometnih sudaca Osijeka i dugo godina član Upravnog odbora odgovarajuće udruge HRS-a. Dimenziju tog rukometnog zanesenjaka, zapamćenog i kao poštenog i radišnog nadzornika i instruktora (aktivnog inače i u sindikalnoj borbi za prava grafičkih djelatnika), najlakše je oslikati podatkom da je baš Pranjić, svojedobno kad su tek počinjali bogatu karijeru, bio mentor tandemu danas ponajboljih svjetskih sudaca Borisa Miloševića i Matije Gubice.
Iza Ive Pranjića ostali su ožalošćeni sinovi Dario i Mario s obiteljima, sestre Anica i Marica s obiteljima, a sprovod je obavljen u ponedjeljak, 19. listopada na Centralnom groblju u Osijeku.
Autor: Dragutin Kerže
