Mirza Džomba

Sportske novosti od 23. rujna 2007. Piše: Dražen Pinević Nakon sedam godina potpune skromnosti Zagreb je ponovo raspoložen za velike stvari. Zaboravljeni su veliki finali s Barcelonom, Ledena dvorana posljednjih je godina bila opasnost za protivnika samo na papiru. Nakon dugo vremena o ambicijama se više ne šuti i makar je brbljanje o optimizmu u nekoliko navrata plaćeno grubim porazima, posebno na turniru u Francuskoj, optimizam ne jenjava. Ipak, osjeća se da je zbog svih realnosti u posljednjih mjesec dana ručna povučena, da oprez postoji, a to je uvijek dobar preduvjet za potpunu koncentraciju koja se očekuje na početku Lige prvaka u Leonu u srijedu u 21 sat. Jedan je od najvećih razloga za Zagrebov optimizam Mirza Džomba. Majstor leti kao u stara dobra vremena. Vratio se u klub iz kojega je poletio u Europu nakon punih šest godina. Danas je priznata svjetska rukometna veličina, čovjek o kojem svaki protivnik pravi nacrte -kako ga zaustaviti-. No kada je u formi, a sada jest, teško će to uspjeti bilo kome. Vedrina ga nikad nije napustila makar ga od povratka u Zagreb iz Ciudad Reala razvlače na sve strane, makar je na izvanrukometnim aktivnostima pretrčao skoro kao i na treninzima. – Dobro, poželio sam se Zagreba, a i pretrčali smo, radili, pošteno. Iskreno, nisam tako trenirao već godinama. Ne pamtim kada sam u dva mjeseca toliko trenirao, čak ću reći da sam umoran, da bi bilo malo dobro olabaviti prije ove Lige prvaka. Vidi kako sam mršav, mislim, ja sam i inače mršav, ali sad se tako i osjećam – reći će u uvodu popularni Đole. Počinjemo od priprema i turnira u Francuskoj. Sve skupa pretrpjeli ste pet poraza u nizu, što vam se valjda nikad nije dogodilo? Iskustvo je upitno – Od juniorskih dana ne. Moram priznati da sam se malo čudno osjećao jer pet utakmica nisam izgubio možda u dvije-tri posljednje sezone. Uhvati vas nakon toga lagana depresija, neugoda, nesigurnost, makar smo na neki način i znali da bi se takvo što moglo dogoditi nakon što smo onamo otišli igrati protiv jakih bez pravog rukometnog treninga. Ružno je da se dogodilo, ali možda je i dobro da se taj optimizam ipak svede na normalnu mjeru. A normalna je mjera? – Činjenica je da u ovom trenutku nismo supermomčad poput Kiela, Ciudad Reala, Barcelone i San Antonija, a tu se može ubrojiti i Hamburg. Jednostavno, nismo pokriveni po pozicijama kao oni. Kvaliteta koju imamo velika je, sastav je odlično posložen, klub je u funkcioniranju skoro pa savršen, ali u nekim segmentima teško je predvidjeti kako će igra izgledati kada dođe do onoga stani-pani. Realno, imamo 3-4 vrhunska igrača te 5-6 mladih čija je kvaliteta neupitna, ali iskustvo svakako jest. I zato trebamo biti oprezni optimisti. Jedna slika ipak daje nadu… Pobjeda protiv Veszprema u Mađarskoj, gdje nas nisu uspjeli zaustaviti ni iskusniji protivnik sa širom klupom ni suci… Bili smo tim, razbili smo ih obranom i pokazali da smo prava momčad. Takve nas vidim u Ligi prvaka. Ledena dvorana bit će naš adut apsolutno nakon dugo vremena, no mi smo dobili recimo jednu od deset pravih, a težimo igri kojom ćemo dobiti devet od deset pravih utakmica. Tek ćemo tada moći govoriti o realnom optimizmu, a sada možemo govoriti o srcu, kvaliteti koja će nam uz potporu dati snagu da možemo protiv svakoga kod kuće, pa i protiv najjačih. I zato je važno… – Proći prvi krug, pohrvati se s tim realnostima, a onda u drugom sve pobijediti kod kuće, ali i pobjeđivati u gostima, jer bez toga se ne dolazi na vrh. Tu još moramo napredovati. Kako vam je bilo kada ste od Ciudada izgubili s deset pogodaka razlike? – Uh, krvi su mi se napili. Pa kamo si otišao… Polako, vidjet ćemo se mi. Koliko je promjena trenera bila stresna momčadi? Neobično je da trener odlazi na pripremama? – Istina, to mi se još nikad nije dogodilo. U svakom slučaju, nas je streslo jer smo kolektiv od 20 ljudi koji je zadnja dva mjeseca zajedno po 20 sati dnevno. A kada ode prvi među nama, onda to svakako nije obična stvar. Sreća je da je došao Lino, koji nas dobro zna, kojega mi znamo, pa će se ta faza u tom smislu bezbolnije proći. A kako vi i Maglajlija, vaš trener i poslovni partner. Ima li tu sukoba interesa? – Joooj, nemoj o tome, odmah će me izbaciti iz momčadi. Trudim se nametnuti. Zlaja je budućnost Konkurencija je više nego dobra, Zlatko Horvat lani je bio ponajbolja Zagrebova karika? – Zlaja je budućnost ovoga kluba i reprezentacije, sigurno. Mislim da je dobro da je tako, uostalom, i Zrna i ja u reprezentaciji smo toliko godina zajedno i ništa ne nedostaje. Kada ste se vraćali, mnogi su se pitali nije li to krah vaše rukometne ambicije, jer iz Ciudada, koji je vrh, danas doći kući nije baš obična stvar? – To je bila moja odluka, nisam pogriješio, niti su mi ambicije kada je riječ o rukometu pale. Rekao sam da želim sa Zagrebom na europski tron i držim do toga. Pazite, šest sam godina igrao u inozemstvu, tri u Mađarskoj, tri u Španjolskoj, u reprezentaciji sam od -97. i SP-a u Japanu, a sve to pomalo troši, priznali mi to ili ne. Jednostavno, morate znati kada neke stvari dozirati, nije lova sve u životu. Ciudad Real najbogatiji je klub na svijetu. Recimo, Rutenka i Šterbik dobivaju španjolsko državljanstvo, milijunske ugovore na desetak godina, pa na kraju karijere i mirovine čak i do 5000 eura kada rukometna priča završi. Je li bilo takvih ponuda i u vašem slučaju? – Ciudad Real sjajna je epizoda, najljepši dio moje rukometne karijere. Uživao sam biti u takvoj momčadi i takvom društvu uopće. Osnovna je stvar u tome da nikad nisam potezao pitanje novca, jer da sam ga potegnuo, vjerujem da bi se stvari odvijale slično, da bih možda imao i bolju mirovinu nego moj prijatelj Lepi (Šterbik, nap. a.). Ti su mi ljudi toliko pomogli i napravili za mene da jednostavno nisam želio razgovarati s njima o novcu, moja je jedina tema bila želja da se vratim i zato sam se vratio. Da je zbog novca, vjerojatno ne bih nikad. Novac tamo nikad nije bio, niti će biti problem. Koliko vam nedostaje Ciudad Real, vaša hacijenda na rubu grada? – Sve što je dobro nedostaje, sad sam u svom stanu, recimo da je to krletka u odnosu na ono, ali dobro je. A gdje će se slaviti velike pobjede. U Ciudadu je hacijenda bila uobičajeno mjesto za te stvari? – Mi ćemo se do daljnjega preseliti kod Šole u kafić, a kako budemo napredovali… I ode, Lino je čekao na treningu. – Dobro je ovo navečer, tu se snalazim ko riba u vodi, ali trening ujutro u devet, to je već šok nakon španjolskih godina. Ipak, nisam još nijednom zakasnio.